Mada ih jako dugo nisam spominjao na ovim stranicama, još od tamo trećeg albuma "Skying" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=11787 (2011), redovito sam pratio njihove albume. A i nije ih bilo u izobilju, tek dva, a ovo je treći od tada. Činjenica jest da im je uz dostatnu popularnost, dakako u domovini UK, najslabija točka originalnost. Redovito uzmu 2-3 velika i značajna izvođača i onda naprave neke vlastite inverzije i kopije. Ranije su to bili The Birthday Party, The Stooges, Joy Division, The Comsat Angels, Simple Minds, elem znameniti ostaci post-punka i gothica, u nekim fazama su imali psihodeliju, brit-pop i shoegaze, a sada su to Depeche Mode, Gary Numan, Radiohead i The Cure na koje se često znaju referirati. I svaki puta sam se zatekao da konstantiram kako su ga pretjerali do plagijata i da gore ne može biti, ali poltronski britanski kritičari ih redovito smatraju kako prolaze metamorfoze pojavljujući se kao neka sasvim drugačija taksonomska vrsta. Kakav nonsens od benda koji stvara posuđenice poput mnogih domaćih i ex-Yu izvođača, a toga bome na ovim područjima imamo napretek, taman za odvoz u USA, pa nek Trump natuče carine i zadrži ih na svome ranču i plantažama. U 9 priloženih pjesama nema ama baš niti jedne za koju se može tvrditi neki specifikum originala jer, kao prvo, frontmen Faris Badwan se totalno preobratio u baritonskog Dave Gahana insinuirajući mističnost i nedokučivost noćnog života kroz jako dobro poznate lirske gothic sheme i pastiše pritajenog horrora u kome, iskreno govoreći nema ništa zastrašujuće. Izuzev ako netko smatra da je smišljeni otpadnički život skitnice i klošara, koji je uz to i vrlo otmjen skoro poput glumatanja Michael Jacksona "Smooth criminal" fazona nešto jako uznemirujuće.



A kao drugo, kad krene uvodna "Ariel" u kojoj su svoje konvencionalne instrumente - žice i palice zamijenili elektronikom, odmah je jasno da pogađaju sferu zadnjih 6-7 albuma Depeche Mode, a praktički se nisu pomaknuli dalje od klasičnog patetičnog darkeraja za srednjoškolke i mlade studentice. "Silent sister" s amplificiranim bubnjevima ima industrial efekt Trent Reznorovih Atticus Ross, ustvari, ovo je debela krinka Gary Numana i njegovih nasljednika, dakako Nine Inch Nails i Marylin Manson, a može se osjetiti i puno krađe cold-wavea s gitarskim riffovima. Prvi singl "The silence that remains" nastavlja onu shoegaze relaciju u brzom i poletno plesnom tempu s finim, melodičnim basovima Rhys Webba, vrlo slično pjesmi "Where I end and you begin (The sky is falling in)" Radiohead s albuma "Hail to the Thief" u kojoj je Colin Greenwood nafilao one poznate Joy Division, pardon Peter Hook basove, pa sad, nije li ovo već najmanje treće koljeno post-punka?



"Trial by fire" otvaraju pejzaži nove im klavijaturistice Amelie 'Millie' Kidd iz glazgovskog, vrlo sličnog benda The Ninth Wave, a ona bome donosi svježinu u industrial-rock, dakako analogni, otprilike onako kako Depeche Mode baš i nikad nisu zvučali, mada je oblik kompozicije, a i boja syntha neodoljivo slična kopijama Gary Numana s brojnih albuma. Mršavi komad je "The feeling is gone", ponovno mračna, klaustrofobična electro referenca na laganice Depeche Mode koje se obično preskakuju kod preslušavanja posebno zadnja 2-3 albuma. Ovdje se može primijetiti i trip-hop štimung Trickya, a najdulja "Lotus eater" (7 minuta) ulazi u opuštajući chilli/ techno-trance gdje su se Depeche Mode svojevremeno tražili sredinom 90-ih, a onda prerano i odustali jer ipak nisu imali takve afinitete. A onda, dođe razmetljivi The Cure "More than life" s dobrom dozom plesne, umjerene post-punk patetike, zamislimo da Dave Gahan pjeva u The Cure s vlašću vokalne energije iz dijafragme koju Badwan još uvijek ima, ali je šašavo pitati zašto s takvom snagom koju ima podilazi plićem izrazu. Odgovor je jednostavan - traži mogući novi hit, ako uopće do njega dođe, a bend ga praktički nikad i nije imao izuzev prastarog singla "Gloves" (UK no. 34) iz 2007. godine koji je razmrdana garage-punk rokačina u stilu The Stooges, te naših Spoons i Erotic Biljan & His Heretics. Osim toga, mislim da niti jednu njihovu pjesmu nikad nisam čuo u eteru naših radio stanica, a opet, ne kažem da su bezvezan, bezvrijedan ili beznačajan bend.



Završna plesnjača "LA runaway" ima šlih Simple Minds i The Fall s vrlo lijepim bas i synth linijama podsjetivši na dva velika post-punk klasika, instrumentale "Theme for a great cities" i "L.A." koje imaju zanimljive priče: za prvu je Jim Kerr rekao kad su je snimili 1981. hodao po Glasgowu s prvim walkmanom shvatio da tekst uopće ne treba, a za drugi je pokojni velikan Mark Edward Smith (The Fall) tvrdio da je bedastoća koja mu ne treba na onome fantastičnom albumu "This Nation's Saving Grace" (1985., dobio čak i DESETKE) ali ga je tadašnja supruga Brixy ipak uvjerila da instrumental treba biti na albumu, eh, da stavljena je na zadnje mjesto s A strane LP ploče kao popuna prostora, taman im je toliko manjkalo do 45 minuta.

Ovaj album Badwana, gitariste Joshue Haywarda (oba su od početka, 2005) i pripadajuće, stalno izmjenljive ekipe iz Southend-on-Sea, grada na istoku Engleske, a ne treba zaboraviti, odatle su najmanje dva-tri značajna benda Procol Harum, Dr. Feelgood i These New Puritans, te Get Cape. Wear Cape. Fly (pravim imenom Sam Ducworth) je psihijatrijski razmatrano sjebani klišej trenutne engleske, a manje britanske scene uključujući Wales, Škotsku i Sjevernu Irsku. Koliko je London izgubio važnost na rock karti svijeta dovoljno govori podatak da u vrijeme grungea nije imao ama baš nikakav adekvatan odgovor. A to bješe pred 3 i pol decenije. Jasna stvar, Englezi samo mogu ponuditi retro, pa makar bili i iz manjih gradova i kritički, te medijski uvjeravati sami sebe da imaju neke adute. Jest, u Britaniji ovo prolazi, ali na europskom kopnu, pred milijunskim auditorijem koji zna sve njihove furke, baš i nema neki učinak. Ali, ovo je sasvim solidan album kojeg vrijedi poslušati ako ste fan Depeche Mode, The Cure i Radiohead. Pronaći će te se.

Naslovi: 1.Ariel, 2.Silent sister, 3.The silence that remains, 4.Trial by fire, 5.The feeling is gone, 6.Lotus eater, 7.More than life, 8.When the rhythm breaks, 9.LA runaway

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 08/04/2025