Svaki album Kičme je bio bolji od prethodnog, a ovaj je najbolji. Uf! Manitua mi!

Kičma je naš najbolji i najoriginalniji alternativni bend. Kad se kaže 'naš' ne podrazumjeva se samo na hrvatsku ili srpsku pripadnost, već na kulturnu i svejezičnu razumljivost koju Koja još od vremena nenadmašnih Šarlo Akrobata praši i sprovodi na teritoriju ex-Yu. On je umjetnik, jedna od rijetkih autorski iskrenih osoba koje su ostale od cijele one plejade sjajnog novog vala s početka 80-ih koja se nije prodala za šaku karamela poput Jure Stublića, Jaje ili Jure Pađena.

Sasvim razumljivim slijedom napona autorske kreativne ekspresije, Koja je nakon izuzetnog povratničkog albuma "Kada kažeš muzika, na šta tačno misliš, reci mi?" (2007) isporučio adekvatan nastavak priče i zvuka baziravši se na minimalističkim tekstovima i slojevitoj upotrebi svoje vjerne bas gitare, distorzija i efekata, te prateće sekcije (Miloš Velimir - bubnjevi i Manja Đorđević - prateći vokal) u kojoj je nakon dobrih dvadeset godina ponovno zagrebački gost Kuzma Novoselić, ovaj puta samo na pianu (zadnji puta je bio kao saksofonist na "Nova iznenađenja za nova pokolenja" 1991). Kuzma je fino utkao u nekolicinu pjesama jazz i funk šlih, a od preostalih gostiju ovdje su još prisutni Ronald Anžur (konge) i Đorđe Lukić Rahaja (digeridoo) tako da je sada globalna konstrukcija dobila efektnije detalje. Prvotno izdanje za download bilo je u skraćenom obliku sa pjesmama od po 3 do 4 minute, a ovo službeno izdanje za hrvatsko tržište nosi produžene frenetične jam-session izvedbe.

Raspravljati o Kojinim instrumentalističkim sposobnostima (primjerice u pjesmama "Nimulid rok" i "Manitou VI") zahtjevalo bi iščitavanje cijelih enciklopedija rocka i proučavanje različitih blues/jazz-fusion, progressive, funk, techno, trance, d'n'b, tribal, avangardnih i eksperimentalnih žanrova (osobito u završnom tribal-drone/ post-industrial/ world-music instrumentalu "Naravoučenije"), tako da je najjednostavnije reći da se kod njega uvijek ide u profinjenu tvrdokornu suštinu sa strahovito bogatom nadogradnjom od albuma na album. Zato su mu i pjesme ovaj puta izuzetno dugačke (neke čak skoro i po 10 minuta) u kojima je najosnovnija baza improvizacija, eksperiment i potpuna umjetnička sloboda koja s godinama rapidno evoluira. Spram ovog albuma, hvaljeni prvijenac "Sviđa mi se da ti ne bude prijatno" (1983) djeluje instrumentalistički minorno i posve jednostavno, a oni koji su proživjeli to vrijeme, jako dobro se sjećaju kakav je to šok od albuma bio u odnosu na tadašnju post new-wave scenu koja je odumirala i krenula mahom u sintetičko-kibernetička i konfekcijska zadovoljstva. Ima ona jedna stara uzrečica 'dobar bunar je onaj iz kojeg se stalno vadi voda', a Koja je jako dobro svjestan da se od zanemarenog talenta koji se ne razvija može dobiti jedino ustajala voda iliti, po rockerski rečeno retro. To kod njega ne postoji u ovoj priči, mada se na prošlom moglo zapaziti nekih eklektično - retrospektivnih motiva. U njegovom bunaru ako i nestane vode, on kopa dublje i dublje sve dok ne pronađe novu žilu koju temeljito proučava i provjerava prije nego što je koristi za upotrebu.

U ovih sat vremena albuma on je utkao najbolje tokove svojih istraživanja i eksperimenata unazad protekle 4 godine; sa svakim iskorištenim zvukom zna točno šta je htio i zašto je on upravo takav kakav jeste i kakva priča stoji iza svega toga, te se kao i uvijek postarao da sve to dobije homogen, pitak i veoma prihvatljiv oblik. S nekoliko nadosnimljenih dionica različitih tretmana bas gitare, zvuk je pun i iz sekunde u sekundu iznenađuje sa dubinom i širinom što nedvojbeno dokazuje da se pretvorio u velebnog umjetnika na instrumentu za kojeg se, barem u rocku sve do pojave Jah Wobblea (P.I.L.) i Mick Karna (Japan) smatralo da samo služi kao osnova ritmu. Šta su, primjerice svirali McCartney u Beatlesima, Wyman u Stonesima ili Waters u Floydima? Ništa, samo plitke melodične dionice koje danas klinci u garažama koriste kao obavezno gradivo kada osnivaju bend. Koja je razvio svoj fantastičan i originalan stil, te ne bi bilo nikakvo čudo da jednog dana na njemu imitira cijeli bend, pa i filharmoniju. On je došao sa svojim spoznajama, vještinom i tehničkim dosezima do toga da može napraviti skoro sve.

S glazbenog aspekta, ovo je najbolji rad Kičme u karijeri bez obzira na one sjajne i originalne poduhvate u 80-im koji su prštali sa himnama koje i dandanas odzvanjaju, no ovdje je učvršćen daleko jači umjetnički doseg koji je prerastao sve svoje korijene i uspješnice. Jest da možda s ovog albuma neće biti urnebesnih hitova koji zapale na prvo slušanje kao recimo "Ja imam šarene oči", "Nemoj" ili "Betmen, Mandrak, Fantom", no audijencija kojoj se Kičma obraća više nema 17, nego nekih 30-40-50 godina. Mislim, daj Bože da Kičmu slušaju klinci kao nekad 80-ih godina kada su im ploče bile štampane u malim tiražima i presnimavale su se na kasete, no uopće sumnjam da mlada generacija 21. stoljeća konta tko je i šta je Koja i šta znači parola 'najbolja jugoslavenska grupa svih vremena', pogotovo onima kojima je Jared Leto glavni idol i predstavlja im samog Boga alternative ko' nekad Fred Durst.

Ali zato Koja ima prave odgovore, kao i uvijek. Nekad je smiono rekao 'nije dobro Bijelo dugme, nije dobra Katarina' ("Dečija pesma"), a danas daleko sofisticiranije kaže "Neukusu treba reći ne!" (bilo kada ili bilo gde) sa pjesmom koja ima podjednake izglede da s vremenom preraste u slogan-himnu, djelomično i zbog sjajne melodijsko-ritmičke hip-hop/post-punk podloge. Koja se uvijek obračunavao sa raznim tričarijama, pogotovo onima koji su se obrušavali na Kičmu i njihov općeniti glazbeno-lirski smisao i svjetonazor, a u principu se radilo o ljudima koji ih ne shvaćaju, ali su tu 'negdje' stalno u dodiru sa bendom kao pratioci nečega što ima veze sa alternativom, pa im tako poručuje u uvodnoj pjesmi "Ako ti je glasno": 'da li dobro čuješ, da li ti je jasno/ da li ti je zlo ili je već kasno... ili ti je ipak još uvek ovo glasno/ ako ti je ovo glasno, da pojačam još malo?' (ha-ha-ha!). Naravno, svatko će se naljutiti ako mu se kaže da je idiot bez smisla za umjetničku provokaciju, šta će sad tu meni netko soliti pamet, ja znam što volim, a ovo mi je sranje... Da, Kičma se već 30 godina bavi sa tamnom stranom r'n'r-a, a ne sa zabavom, no oni koji znaju Koju apsolutno neće niti trepnuti na ovu zafrkanciju jer je čisto obračunavanje sa otupjelim svijetom. To je u njegovom stilu. Novim pokoljenjima Koja se obraća u pjesmi "Prestani da mrziš" sa refrenom 'prestani da mrziš, do sebe ako držiš' potkrijepljenom i sa stanovitim d'n'b tempovima koji su najjači dio cijelog albuma. Naslovna "Uf!" iznosi samo 38 sekundi i prava je parodija gluposti današnje pop glazbe sa sintetičkim ritmom i pljeskanjem, a aludira na sve one studijske instant produkte kojima je komercijalna scena zatrpana. Jedan od nesumnjivih hitova albuma je "Društvena mreža" koja govori o facebook-u, no Koja se po prvi puta u karijeri nije negativno izrazio o komercijalnoj pošasti. Štoviše, stiče se dojam da je napravio vrlo lijepu himnu sa poduljom improvizacijskom jazz-noise zahvalom. Pred sam kraj albuma Koja pita "Šta je to što drži danas tvoju pažnju?" sa repetativnim melodičnim stihom uobličenim kroz alternativni d'n'b-rock izraz pojačanim odličnim Kuzminim piano dionicama. Osim što je ovo i najjednostavnija skladba na albumu, ona istovremeno može odlično poslužiti i kao uvod u svaki naredni koncert Kičme, a ovakvu pjesmu Koja nikad prije nije napravio. S njom može svirati jazz, blues, otići negdje u techno kao u vrijeme onih 'engleskih' albuma, a može se zaputiti kuda god mu se prohtije.

Koju se ne može slušati i shvaćati površno. Hvala Bogu da je to još uvijek tako.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 29/08/2011