Evo još jedan album iz prošle godine koji je svakako zavrijedio recenziju. Slovenski bend iz Ljubljane s multinacionalnom postavom Srba, Makedonaca i Slovenaca na solidnom debiju "Čuka bije pumpa" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30781 (2021) postao je, koliko mi se čini bez slovenskog predstavnika. Bivši bubnjar Jan Kmet bio je prisutan do cirka ljeta 2023. kada je s bendom snimio prva dva singla "Nestaješ" i "Snaga", a onda ga je zamjenio Leon Stoilković koji očito nije fant z deželskem potnim listom. I što je interesantno, ta dva singla se doimaju najkreativnijim pjesmama na ovome albumu: prva je u 3/4 taktu s očitim makedonskim etno ugođajem dopustivši manevarski prostor za široko razvijenu melodiju s blagim psihodelikom uz kombinaciju lirike na srpskom i makedonskom, dok je druga dostatan nastavak stila debi albuma s prstohvatom post-punka melodičnih Mission Of Burma, odnosno onog najprepoznatljivijeg 'pop' obrasca u žanru kojeg mnogi olako smatraju indie-rockom, ali zna se što je to počevši od Pixies i R.E.M. E, a kako je Jan napustio postavu, naredni singl "Rane" od skoro 6 minuta je bio prvi s Leonom zagolicavši svojom emotivno-erotskom fabulom s dvojakim epilogom: može biti LGBT, a i hetero budući da tekst pjevaju i Damjan Manevski (gitara, vokal) i Jelena Rusjan (bas, vokal). Vrijedi spomenuti i fini doprinos gostujućeg Blaža Gracara na klavijaturama koji je dao pomalo blueserski štimung na fabulu krute stvarnosti kada je svaki dan dalje od želje 'da opet nam tela se u ljubavi spoje', ono, stilski blisko škotskim genijalcima Belle & Sebastian iz kasnih 90-ih godina prošlog stoljeća kada nitko nije sumnjao u iskrenost Stuarta Murdocha i Isobel Campbell, ali zna se, ta ljubav je trajala samo 6 godina.



Već prema ovim singlovima dalo se pretpostaviti da je fabula albuma nategnuti emotivan sklop bez obzira na moćan i silovit najavni singl "Životinje" koji je praktički jedini žestoki post-punk s ponešto poluangažiranog stava sofisticirane priče o, hm, uređenju, vjerojatno kapitalizmu koji proždire, ali može biti svašta iza ovakvih pseudo insinuacija. Nego, daljnji tijek albuma pada u prosječnost počevši od "Snaga" koja još uvijek ima solidnu melodičnu energiju starih Pixies, ali iz pjesme u pjesmu, lirika je plitkija i neubjedljiva. Na makedonskom otpjevana "Skok" ima poletni pop-punk šus, malo i Against Me! elemenata, a opet, lirika je 'Dlaboko mi se vreža/ Jas sum srekjen što te sretnav.../ I ako tuka se završi ne žali za vreminja ubavi'. Mislim, čemu takva patetika na albumu ovako gordog naslova koji bi možda mogao i zastrašiti, ajde, ne nešto strašno, ali obećavajuće da ide mimo protokola. No baš i ne ide.



Ajde, ovdje konačno ima i prva pjesma na slovenskom - "Naprej", umjerenog tempa i zavidne gitarističke melodije, a pjevaju i Jelena i Damjan, vrlo zanimljivo za čuti ovu tranziciju koja mi više zvuči kao jezični eksperiment, naveličani deželi v katere živijo, ampak lirično pa je tako slabotna, da ni omembe vredna. Res dvomim, da bi jo slovenske radijske postaje želele predvajati... Nema ama baš nikakve poante; njih dvoje razmatraju da li da prekinu jer sve predugo traje ili da čekaju da se stvari srede, ama melodrama totalno bezveze. U redu bi to bilo da su ovdje ubodene i neke uvrede žučnih stanja, vriskovi, urlanja, ja bih ovdje ubacio kletvice, razhajanje krožnika in kozarcev, no nema ničega u ovoj mlohavoj, ma neću reći niti dramaturgiji da ne uvrijedim prave književnike i rock pjesnike. Ali zato ima jedan istinski biser u žestokoj punk brzači "Sad ili nikad" koja dobro dođe na Repetitor i rani Električni Orgazam, ma protiv stila nemam ništa, ali lirika je opet blesava i tupa bez obzira što Jelena vriska da se trese zemlja pod našim nogama, no što točno znači stih 'sa mora nam stiže kiša metaka'. S kojeg mora? Albanska, talijanska, hrvatska i crnogorska mornarica puca na Slovence, Srbe i Makedonce? Jedino ako se ne radi o Budvi, izvorištu turbo-folka. Ili ima nešto iz Portoroža, Pirana, Izole, Kopera i Ankarana što gađa stanovnike drevne Emone, kako se zvaše u rimsko doba Ljubljana? In tam sem služil vojaški rok, dolgo nazaj, v času SFRJ. Uf... I na koncu na makedonskom "Tvrdina" u stilu Pavement, legato gitara i vokal prilično nalik na legendu Stephen Malkmusa još dođe kao tehničko olakšanje i pokazatelj da bi Damjan ustvari trebao isključivo pjevati i pisati na makedonskom, mada mu i srpski i slovenski dobro stoje u velikoj ideji zajedništva ex-Yu jezičnosti, tih naših slavenskih, praktički istih, vrlo sličnih jezika. Glazba je OK, ali tekstovi su komotno nikakvi kao i u većini indie-rock bendova govore o patetičnim emotivnim stanjima, no LeLee imaju taj višejezični faktor s kojime još uopće ne znaju baratati oslanajući se na najgluplju shemu pecanja plitkih emocija. Skoro da su lirski postali ITD Band, Crvena Jabuka i Plavi Orkestar, a ako će tako dalje nastaviti, ja ih više neću imati volje slušati.

Naslovi: 1.Životinje, 2.Snaga, 3.Skok, 4.Naprej, 5.Nestaješ, 6.Rane, 7.Sad ili nikad, 8.Tvrdina

Ocjena (1-10): 5,5

horvi // 06/04/2025