Beck je back i čudniji je, eksperimentalniji i prokleto bolji no ikad, još je ka tome i naelektrizirani. Čudo od čovjeka, svojevrsni glazbeni homo univerzali nema šta nije probao, folk, country, hip hop, r'n'b, funk itd... i svaki put mu uspije. Svaki album novi Beck, svaki album neloš. Polako to postaje začuđujuče, hoće li ikad izdati koji album koji će biti barem osrednji! Nakon srcedrapajućeg akustičnog "Sea Change" (najveća promjena u stilu do tada) stvarno je bilo teško zamisliti što će nam pružiti sljedeće (makar je tako poslije skoro svakog albuma), ali evo nam "Guero". Elektronika/lagani hip hop meets Beck (ili obratno?). I? I, uspjelo mu je. Nije da je cijeli album određen samplovima ili tehno beatovima, već Beck spaja svoju viziju neo elektronike sa stilom "Odelaya" i "Midnite Vulturesa". Nije odbačena gitara, ali od svih albumova do sada, ima je najmanje. "Žičani" tonovi koji izlaze počivaju većinom na bas gitari. Da ne bi sve bilo preobično, Beck zna svoj posao, ima tu i violine, trube, usne harmonike i svako malo iskoči lagana psihodelija (ovim potonjim dvojem vrvi stvar "Scarecrow") da nam daju/daje do znanja da ovo nije još jedan tipičan album elektronike kakav nam danas nudi svaki takvog stila drugi bend.

Malo sam si dao oduška i ukratko napisao riječ, dvije o svakoj pjesmi s albuma, onima koji još nisu slušali a namjeravaju i misle da bi im to možda pokvarilo doživljaj, spoiler alert;
"E-Pro" daje first kick distoriziranom gitarom i ima je vjerojatno više u ovoj jednoj pjesmi nego u svima zajedno do kraja albuma, i refren tipa -na,na,na,na,na- koji će već prvim slušanjem ući u uho. "Que Onda Guero" je jedna od "najkulerskijih" na albumu, najviše repanja, opet s brzo pamtljivim refrenom istih stihova kao i naziv pjesme. "Girl" s totalno spaljenim uvodom, osjećaja kao da slušate pozadinu pac-man igrice, poslije dosta staložena u odnosu na prijašnje dvije. "Missing" je najljepša i najsporija pjesma na albumu, Beckov vokal je fantastičan, čak malo podsjeća na Stinga, savršenstvo. "Black Tambourine" je solidna, možda spada među najslabija ostvarenja na albumu, ali opet ne može se reći da je loša, ni približno tome. "Earthquake Water" je još jedna laganija stvar na albumu, u kojoj opet prvenstveno dolazi do izražaja snaga (naročito u refrenu) i kvaliteta Beckova vokala. "Hell Yeah", pjesma koja u sebi očito sadrži neku dublju tajnu jer je meni osobno, a i mnogo ljudi s kojima sam razgovarao bila, doslovno, vrlo loša kod prva dva-tri slušanja, ali nakon nekog čudnog ufuravanja ta pjesma postaje najbolja na albumu, a poslije vas ostavi u procesu divljenja Beckovoj maštovitosti. "Broken Drum", opet slični slučaj kao i s "Black Tambourine". "Go It Alone" polu-bluzerski ritam, isti takav stil vokala, definitivno među 3 najbolje stvari na albumu. "Farewell Ride" najžešča i najnabrijanija, velike sličnosti sa "Where It's At" s "Odelaya". "Rental Car", po mnogo čemu najčudnija stvar na albumu s -light my fire- melodijom koja prati refren. Zadnja ali ne i najslabija "Emergency Exit", štoviše, spada u onaj popis najboljih stvari na albumu, malo odudara od ostatka "Gueroa", više vuče na ona boemska vremena "Mellow Golda".

Beck je "Sea Changeom" dokazao da je moćan tekstopisac, u dubini i melankoličan depresivac kada treba, s "Guerom" nam dokazuje da može raditi veselu glazbu uz koju se može plesati i zabavljati i da se ne boji preći nikakve glazbene "mostove" koji su mu na putu da napravi odličan album raznolikog stila. Usput, ako kome možda ova informacija bude korisna produkciju albuma potpisuju The Dust Brothers. Jedan plus više.

"Guero" sigurno neće promijeniti tok glazbe, uzrokovati ikakvu glazbenu revoluciju ni bilo što tome slično ali ovdje je, zvuči prokleto odlično i kada se ufura u novu Beckovu spiku, ovo bi vam mogao biti najomiljeniji album u posljednih pola godine.

ocjena albuma [1-10]: 9

vidman // 25/03/2005