Prvo se nećkao da bi se sada ipak, nakon 5 godina diskografske apstinencije, vratio. 5 godina je prošlo od zadnjeg albuma "Modern Guilt" ali nismo ga zaboravili. Iako smo se nadali nećem sasvim drugačijem i inovativnom, Beck nas je ponovo vratio u prošlost i fazi u kojoj je bio u vrijeme albuma "Sea Change". Albumom, znači, prevladava lagana i opuštena atmosfera prepuna bogatih aranžmana, akustičnih gitara pa čak i gudača koje je aranžirao, ni manje ni više nego, njegov otac. Čak je i ekipa muzičara ista kao i na "Sea Change". Producirao je naravno sve sam. Album je idealan za nedjeljno jutro i lijeno rastezanje u krevetu i svidjet će se svakom tko je trenutno u nekoj Laurel Canyon kantautorskoj fazi. Unatoč unisonim hvalospjevima kritike i odličnim pjesmama poput "Blue Moon", "Say Goodbye" ili "Country Down", moram reći da sam malo razočaran. Sve mi je to nekako prelagano i preravno. Imao sam prije nekih 10-tak godina priliku prisustvovat koncertu gospodina Hansena uživo i pouzdano tvrdim da je on jedan od najboljih muzičara i frontmana koje sam ikada vidio pa sam već dugo priželjiivao neki suludi album u rangu "O-de-lay-a". Dakle, Beck je možda i ostario a možda je i u zadnje vrijeme previše slušao Crosby, Stills, Nash & Young. A prema pjesmi "Unforgiven" dalo bi se naslutiti da je slušao i Eltona Johna. Na ovom albumu nema ni funka, ni rocka, ni hip-hopa ni suludih crossovera pa nema ni momenata iznenađenja i inovativnosti a to smo od Becka naučeni. Stoga, već vidim da će ovaj album biti izvađen iz police samo u posebnim prilikama i za posebna raspoloženja .... Možda opet u nedjelju prijepodne ali samo ako padne kiša ;-)

ocjena albuma [1-10]: 6

le figuar de kranque // 12/03/2014