Nikako sebe ne bih mogao svrstati među žestoke štovatelje lika i djela Becka Hansena. No činjenica je neosporiva da je u svojem relativno kratkom životnom vijeku imao više nego nekoliko odličnih pjesama…

Počevši od prvog iznenađenja, (I'm A) Loser (Baby, So why don't you kill Me) s kojim nas je pogodio 1994., pa Tropicallie pet godina kasnije, pa mu je opet toliko trebalo za Girl. Ma bilo je tu i između dobrih stvari. Na svakom albumu po dvije, pa bi se nakupilo za dobru kompilaciju. Imao je i uspona i padova kroz godine, no kao što sam kaže Nobody's Fault But My Own. Otprilike mu je svaki drugi (krenuvši od prvog) album bio, da ga se isplatilo preslušat. Tako je bilo s prošlogodišnjim "Guero" albumom.

Ili se taj album i samog Becka dojmio toliko, ili pak mu nije sjeo, no, odlučio ga je vrlo brzo remixirat i vidjeti šta će od toga ispasti. Očito da je to sad vrlo "hajp" u šuo biznisu, remixirat cijele albume i još malo para zaradit. Tako je Beck zaposlio nekolicinu vrlo dobro poznatih remixera (Air, Boards of Canada, Octet i Ad-Rock) te nekolicinu relativno nepoznatih, i doskočio nama koji volimo gunđat, te pjesmu E-Pro nazvao Ghost Range, umjesto s 13 objavio album s 14 pjesama, a ostalo otkrijte sami.

Zaključak je da ako je "Guero" bio onaj drugi album, onda je "Guerolito" onaj na kojeg netreba previše obraćati pažnju, osim u slučajevima kad remixiraju Air ili Boards of Canada

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 26/01/2006