Jedna riječ, tri sloga - predivno. Beck je na ovom albumom ispisao jedne od najljepših i najosobnijih stihova ikada, uglazbio ih i podijelio s nama u obliku "Sea Changea". Prava čar ovog albuma nije samo to da je glazbeno savršenstvo, nego i to da se toliko ljudi može poistovjetiti s pjesmama, to su pjesme životnih situacija i problema s kojima se svi susrećemo prije ili kasnije.

Dakle, nakon prekida sa svojom dugogodišnjom curom (iz čega se odmah može zaključiti koliko je to utjecalo na album) i hvaljenog "Midnite Vultures" Beck odlučuje napraviti nešto sasvim drugačije. Nakon prvog slušanja moram reći da sam bio manje više ravnodušan, i nisam još bio ni svjestan što ne shvaćam. Ipak, nešto me kopkalo, vuklo da slušam. Prva stvar koja mi se urezala u pamćenje bila je "Guess im doing fine", pjesma koja ima valjda najtužniji tekst koji sam čuo (It's only lies that I'm living, It's only tears that I'm crying, It's only you that I'm losing, Guess I'm doing fine) , a tužne melodije toliko da boli. Nakon te pjesme iz respekta bi se trebao pošteno preslušati cijeli album. Problem koji se javljao jest taj da kada se album sluša u cjelini zvuči nekako monotono i sve su pjesme kao na isti kalup, ali to je samo privremeno. Svaka pjesma ima svoje ono "nešto".

Uvodna "the golden age" govori o bijegu iz rutine patnje i nagoviješta zvuk cijelog albuma, melankolija u svom najčišćem obliku. Slijedi "paper tiger" s mnogo ubacivanja orkestralnih intrumenata kolabrirajući s jednostavnim drum ritmom pjevajući o labilnosti i krhkosti ljudskog duha. Mogao bih sada opisivati svaku pjesmu posebno i govoriti kako sam je ja doživio, ali da ne brijem previše to ostavljam na vama. Moram ipak spomenuti još jednu stvar koja je posebno vrijedna spominjanja, "little one" - možda najjača stvar na albumu, kako tekstualno tako i glazbeno.

Kad se sve zbroji i oduzme mogli bi reći da je na neki čudan način ovo konceptualan album, album kontradiktornosti; u nekim pjesmama Beck samog sebe žali i obeshrabruje (Lost Cause, Paper Tiger, Side Of The Road, End Of The Day, ) dok se u drugima koliko toliko diže iz tuge, tješi se i pokušava sve gledati s vedrije strane (The Golden Age, Guess I'm Doing Fine, Lonesome Tears, Sunday Sun, Already Dead).
Sad kad sam gotov sa svojim kvazi-filozoskim analiziranjima pjesmi, mogao bi i napisati rečenicu dvije o samoj glazbenoj podlozi albuma.

Prevladava čista akustičnost, distorzija totalno umanjena, osim u legalnim dozama kod pojedinih solažica kroz pjesme, što uopće nije nikakva zamjerka jer je nije ni potrebno, isto je i sa bubnjevima i ostalim instrumentima, tu su "okrutno" rečeno samo da upotpune doživljaj pjesme. Beck s vokalom ne radi ništa spektakularno, pjeva klasično ne radeći neke prevelike oscilacije u tonalitetu, jednostavno prati melodije gitare što opet funkcionira savršeno. Zar ima nešto što ne valja. Ako i ima, ja nisam našao. Evo, zaljubljen sam u ovaj album, a ako mu date priliku biti ćete i vi. Beckov osobni unplugged.

ocjena albuma [1-10]: 10

vidman // 01/12/2002