Došla su lagodna vremena za ovaj norveški black dvojac otkako ih je pod svoj krov preuzeo engleski Peaceville Records. Zadnjih 7-8 albuma su im se tržišno ugodno plasirali širom Europe, a teže malo zamisliti da im je "Astral Fortress" (2022) dospio u Njemačkoj čak na no. 23. Imaju sve veću hordu fanova, no od blacka im je takoreći vrlo malo ostalo. Sa svakim novim albumom očekiva se da će Fenriz zaropoštati blastbeat i odvaliti teški topot, a Nocturno Culto posegnuti ona gitarska tremola, ali nix. Sve su sporiji i izgleda da im se s godinama brzina i onaj općeniti speed sve više prebacuje u doom i hard rock, pa tako ovdje neke pjesme čak imaju i rock reference. Jednostavno, postali su toliko dosadni u tom vitoperenju izmjeničnih riffova koji su još jedina baza uzbuđenja, a čemu samo ovih 7 točkica u nazivu albuma osim ako ne aludira na 7 pjesama o pozivu, ali na što? Još od onih ranijih izdanja kada se i Fenriz pokušavao ispoljiti kao vokalist, stvari su počele postajati neobične kao da bendu više nije stalo do invencija, kao da su se zamorili, a jedino što ih održava u aktivnosti je predznanje da makar što god napravili imati će pozitivan tržišni odjek. A i kod poltronske kritike koja me općenito živcira kad vidim na njihovom facebooku kako se kočepere s ocjenama poput 9/10 jer ovo je zasigurno najveće razočarenje u njihovoj bogatoj diskografiji. Taman su stigli do onog stadija poput Six Feet Under kada se ozbiljno promišlja vrijedi li ovo uopće bilo kakvog obazrivog komentara jer je kreativnost svedena na jamming, onako iz čiste dosade što bude i kako ispadne, biti će im svejedno.



Na gomilu beznačajnih instrumentalističkih dijelova od pjesme do pjesme, velika većina njih zapravo ne govori o ničemu i nikuda ne vode. Nema inspiracije, sve je raštrkano bez života, vokali su na granici običnog pričanja ili su toliko udaljeni od melodije da i štakori mogu bez straha trčati po studiju. A vjerojatno da je i neki pas lajao u blizini, njega bi se isto tako moglo čuti. Ipak, ploču otvara obečavajući synth uvod "Howling primitive colonies" nagovjestivši neki psihodeličan space koji ode u klasičan srednji tempo što se zadrži tokom gotovo svih 40-ak minuta albuma. Nastavak na završnicu albuma "Astral Fortress" je nakon "Eon 2" red došao na "Eon 3" petominutnu blues/ doom šaržu s udaljenim vokalom očito snimljenim u supijanom stanju insinuirajući svađu, da bi dojam koliko-toliko spasio "Black dawn affiliation" sa 6 minuta minimaliziranja jednog te istog riffa na kojeg su dodavani slojevi okončavajući u još jednom psihodeliku. Što li ga je Culto htio s instrumentalom "And it that moment I knew answer" potkrijepljenim synth harmonijom to niti sam on ne zna unatoč paradoksnom nazivu...



Još jedna polu-zanimljiva "The bird people of Nordland" s mitskom lirikom o ptičjem narodu Nordlanda ima u drugom dijelu kompozicije iznenađujuće pojačan tempo koji jedini zamiriše na odlschool black, dok praktički ostatal materijala valja zaboraviti, pa čak i završnu "The lone pines of the lost planet" od čak 10 minuta koju bi si mnogi mogli prisvojiti poput balada Metallice. Ima, ajde, neke zgodne staccato linije, ali mnogo bezveznih razvučenih disonanti zajedno s blesavom SF lirikom čudnog kompasa s ledenih vulkana planeta Plutona kao da je riječ o bajci za djecu inkorporiranu u animirani filmić. Pravi Darkthrone fanovi će vrlo brzo zaboraviti ovaj album i očekivati nešto konkretnije. Ovo je istinsko razočaranje.

Naslovi: 1.Howling primitive colonies, 2.Eon 3, 3.Black dawn affiliation, 4.And it that moment I knew answer, 5.The bird people of Nordland, 6.The heavy land, 7.The lone pines of the lost planet

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 04/05/2024