Zna se - scenografija sa električnom gitarom i opako zajedljivi, protestni, buntovni i prgavi tekstovi puni ironije, cinizma, crnog humora i pikanterija. Dovoljno da ga se uzme za ozbiljno kao kandidata za album godine.
Treći album Grahe, odnosno Damir Avdića potpisan je ponovno kao i prvijenac "...od trnja i žaoka" (2004, Slušaj najglasnije) sa pseudonimom Diplomatz, ali to ništa bitno ne mijenja na stvari. Ovaj osebujni Tuzlanac se i dalje bazira na čvrstim protestnim i metaforičkim tekstovima koje recitira, izvikuje i tek tu i tamo povremeno zapjeva uz svoju punkersko distorziranu gitaru.
Hit albuma je svakako "Imam dvadeset i dvije" koji definira točan profil današnje post-adolescentne generacije, nažalost, sklone nekim sasvim blesavim i bezveznim preokupacijama kojima su ih zarazili mediji i sveopći konzumerizam. Tekst 'imam dvadest i dvije, od toga sam osam proveo u školi, a sve ostalo u teretani/... guzim povremeno, drkam po navici/... ne posjećujem demonstracije, izlazim u kladionice, ne želim promijeniti svijet, želim samo uredno naplatiti svoj tiket/... boli me kurac kako je bilo prije, danas je kako je, a sutra će biti kako bude...' sasvim jasno i realno govori upravo iz prizme mladih naraštaja kojima se doslovce fućka za svijet u kojem žive. Graha se uhvatio u koštac trvijalnosti današnje mladeži (a i onih nešto starijih) odgovarajući tekstom "Gotovo je" - 'London Calling, ali kasno je/ Guns of Brixton nema tko da pjeva/ London zove, ali uzalud je, brixtonske puške ne pucaju više/ sjećaš li se care moj, šaka nas je bilo, a sad svaka čmarina kaže da je sa nama/... gotovo je care moj, ova bagra oko nas na remixima igra...'.
Već samo ove dvije pjesme govore o jačini Grahine poezije i njegove inspiracije koju nalazi u svakodnevnom životu, te o sposobnosti da iz naoko, nebitnih stvari koje mnogi ne primjećuju, izvuče esencijalnu bit jasnog problema - oportunizma. Njegovi tekstovi su ubojito oružje na kojem su mu mnogi postali zavidni. Jedan slovenski kantautor mi je rekao prije izvjesnog vremena da ne može dobiti prikladne solo nastupe u svojoj deželi jer 'nije tamo neki jebeni Bosanac Avdić za kojim su svi popizdeli'... O samoj veličini Grahine lirske punk osobenosti moglo bi se štošta govoriti 'pro et contra', ali činjenica je da umije kao kantautor funkcionirati daleko bolje od gotovo cjelokupne gomile bandova s teritorija ex-Yu koji svoje pjesmarice, a većinom i manjak kretivnosti, nadoknađuju raznim tehnološkim sofistikacijama. Pronicljiv je, zajedljiv, drzak, napadan, često djeluje i bahato, no ima stav o stvarima kojih se dotakne, te je u pravom smislu riječi prgavi buntovni stihoklepac koji se ne zanosi demagogijom i blagoriječitošću, već puca direktno u glavu bez ikakve milosti. Nije on nikakav Štulić, Bregović ili olinjali Bora (žali Bože one velebne ostavštine iz 80-ih) koji su nekoć prodavali milijune ploča, još je ponajmanje underground zafrkant kakvih danas ima na stotine; on je samostojeći bastion nalik na ranog Bob Dylana koji je jasno na svojih prvih nekoliko albuma pokazao šta znači biti sociološki kritičar vremena u kojem živi. Avdić ne pati i ne jeca, on urliče, on je bijesan i ljutiti protivnik oportunizma mnogih oblika današnjeg života (pa čak i vlastitog), te je u neku ruku i prosvjetitelj koji ukazuje na stvarno stanje stvari.
U obilju bijesnih i protestnih kompozicija koje se nižu jedna za drugom, u svakoj od njih (ukupno 12) evidentna je jedna stvar: on se doslovce šegači sa konvencionalnošću i stereotipovima okrećući ih na svoj mlin. Ponekad su to vrlo duboke ratne metafore (primjerice uvodna "Kuda sestro"), povremeno emotivno-erotične 'sevdah' slike ("Reci zlato", "Tepaj mi", "Dođi dušo"), a ponekad doslovce sprdačine na konto bezazlenog i neukog konzumenta interneta ("Umreži se"). Mada se kroz debele obrise crnog humora i ironije na račun potrošačkog društva 21. stoljeća naziru i neki intimniji detalji, Graha je dovoljno samosvjestan da zaokupi audijenciju kao 'govornik generacije' naslovnom pjesmom "Život je raj" i "Svetac možda" gdje se inteligentno obraća masama ispreplitanjem religije i rock svjetonazora koji je podjednako i punk i hippy pogled na život. Štoviše, u ove dvije skladbe asocira više na Johnny Lydona iz Public Image Ltd. faze nego li na Dylana ili Billy Bragga iz sredine 80-ih godina. A kada se svemu ovome pridoda povijesna humoreska "Bratstvo i jedinstvo" gdje doslovce 'kara' sve od masovnih grobnica, koncentracionih logora, streljačkih vodova, Jugoslavije, Balkana, Tita, Bijelog dugmeta, Lepe Brene, Štulića, pa čak i "Paket aranžman", dojam kojeg ostavlja ovaj album je sve samo ne ravnodušnost i inercija.
Napad koji prouzrokuje slušanje ovog albuma je višesežan. Sukobljava se sa konvencionalnim principima, ozbiljno drma načela oportunizma, pa i tradicije... a na koncu konca, baš upravo ovo je punk onakav kakav on jeste u svojem prirodnom staništu. Zna Avdić veoma dobro zašto i na što je bijesan, a to je prije svega letargija ovog ex-Yu teritorija gdje je politika u sprezi sa medijima i religijom osnovala svoje carstvo bedastoće. Život nije raj, jer kako kaže naslovna pjesma 'mi smo vragovi, u laž vjerujemo, smrti se klanjamo, mi smo zmije, mi se bojimo da osjećamo glasno, nemamo sluha, zavijamo refrene odurne...'.
Ne raste tu lijepo cvijeće, samo jad, muka, čemer i lelek zemlje. Teško, turobno, morbidno i veoma depresivno kantautorsko punk djelo koje je samo na račun inteligentnog Avdićevog vokalnog pristupa i cjelokupnog performansa veoma poučno, pa čak i zabavno kada zasvira poneku ironičnu dionicu električnog sevdaha ili tanga.
ocjena albuma [1-10]: 9
horvi // 29/06/2010