Novi album Damira Avdića je vani. Na njegovoj naslovnici nema više ni Graha, niti Diplomatz. A i što će mu? Što više čovjek ima nadimaka, tim manje te znaju pod tvojim pravim imenom. A i ono je čak što više nego dovoljno. Album nosi ime "Mein Kapital." i sadrži dvanaest novih pjesama. I ponovno, kao i kod svih prethodnih njegovih albuma, došlo je vrijeme da svi mi koji znamo da Damir Avdić uopće postoji i koji ponekada poslušamo njegove pjesme ili posjetimo neki od njegovih nastupa, pokažemo kako mi vidimo njegov cijeli rad i dokažemo kako se mi slažemo s njim. A meni osobno to sve već ide pomalo na kurac. U međuvremenu mi ide na kurac i moj vlastiti tekst koji sam napisao prije nekoliko mjeseci. Naime, žalosno je samo po sebi da uopće mora postojati netko kao on da bi nas podsjetio ili govorio o stvarima koje bi mi svi zapravo trebali sami znati. Žalosno je i to što živimo u vremenima u kojima se netko mora osjetiti da progovori o tim stvarima o kojima on, evo već četvrti album neumorno govori. To samo pokazuje koliko je naše društvo zapravo sjebano, koliko smo već duboko zakoračili u ona ista govna za koja mislimo da smo ih spretno izbjegli. Da smo mi, eto, kao skužili u čemu je fora, da smo mi drugačiji od ostalih. A opet će većina nas poslije slušanja ovog albuma ulickati se, dotjerati i ušminkani otići u obližnji disco klub i cijelu noć glumeći da smo neke zvijezde iz Hollywooda, uz lagane ritmove cupkati i pokazivati svima prisutnim kako smo jebeno cool i nedodirljivi. Ići ćemo i dalje (ako bude dovoljno love) ljeti na more i na plažama se bezbrižno slikavati onako preplanuli od sunca. I dalje će nas boljet' kurac za 'nesretne i jadne, ponižene i slabe'. Ali ćemo se isto tako i dalje zgražavati nad vijestima o izgladnjelim beskućnicima, bit ćemo i dalje protiv onoga što svojim ciganima čini francuska vlada, ali ćemo pljuvati po našim "domaćim" kad nas smetaju za neki novčić dok sjedimo na špici i civilizirano ispijamo naše kave; dvolično licemjerje će i dalje biti sastavni dio naših života. Ništa se neće promijeniti, ali ćemo i dalje beskrajno polemizirati o Damiru Avdiću i njegovim pjesmama. Kako je sve u pravu što kaže i da se treba nešto učiniti povodom toga.



E moj Damire, znaš ti dobro i sam da se boriš protiv vjetrenjača. Ali eto, neka te sila tjera uvijek dalje. Ja bih osobno već davno rezignirano bacio pušku/gitaru. Ali to je ono što te razlikuje od drugih, od pičaka kao što sam i ja sam. Da, i mene, i ja sam samo internet-prorok koji 'trese kurcem po tastaturi', krije se iza bijednog nicka i samozadovoljno piše ove rečenice o tvojem albumu iz anonimne udobnosti svojeg toplog doma. Bit će me strah da nisam pretjerao s ovim neprikladnim i nekulturnim izrazima 'kurac' i 'pička'. A ti ćeš i dalje hrabro pohoditi gradove i klubove, i svima širokogrudno dopuštati da čitaju iz tvoje knjige, ne bojeći se ni najmanje od toga što će sve u njoj moći pročitati. Da bi o tome svemu kasnije mogli iscrpno intelektualno masturbirati. Neće te smetati ni to što kao jedan punker nećeš smjeti pripaliti cigaretu na svojem vlastitom nastupu, jer bi te mogao netko iz publike tužiti da napadaš na njegovo cijenjeno zdravlje. Eto u kakvom svijetu živiš i ti i ja i svi mi. Svijetu dvostrukih, ma osmostrukih mjerila i dvomjerila, prepunim pametnjakovića kao što sam i ja. Ali ipak, Bože sačuvaj me samo još onih palestinskih marama iz H&M-a, Facebook-prosvjeda i occupy pokreta, Slavoja Žižeka, Davida Ickea, Lady Gage, Adele, DJ Obame i onog starog prdonje Noama Chomskog. Oni koji imaju sredstvo i moć da promjenu nešto na žalost ne slušaju njegove pjesme, već nasilikonizirane "pevaljke" ili bogate repere, koji svojim albumima daju nazive tipa "Rich forever". Slušaju ga ovi ostali "normalni" ljudi koji nemaju master card, i oni koji su poput eto i mene, uzgajivača paučine. Ljude koje je, isto kao i anarhista Bakunjina, kome je posvećena i jedna pjesma na albumu, sjebao tok povijesti; netko nam je ubacio štap u žbice, i sada se valjamo u vlastitoj prašini. Tako je Marx i njegov "Kapital" opet u modi, čak se i na CNN-u otvoreno raspravlja o njemu, a u stvari se s tim samo tupim masama prodaju šarena lagala, od onih istih ambicioznih biznismena koji su zadnjih pedeset godina srali o demokraciji, kapitalizmu i liberalizmu; komunizam je ponovo in, kao i one power-balance narukvice prošlog ljeta, trenutno dobro se prodaje. A ljudski život će i dalje biti jeftiniji od jednog kondoma, kao što Damir u svojoj pjesmi "Bakunjine" kaže. I dalje će nas religije 's happy endom' zavoditi, a neki jadni zavedeni glupani će i u budućnosti postajati i radikalni, samo da bi nekako zaradili svoje mjesto u raju, a zapravo su s tim kupili one-way ticket pravac u hell. I dalje će mnogi sami sebi tepati da su antifašisti, a ne znaju da već odavno žive u korporativizmu i da su sa svojim svjetonazorom i sami upali u zamku fašizma; nema više ni komunizma, ni kapitalizma niti fašizma, već samo beskrupulozna doktrina profita. Nema ideologija, nema revolucionara, već samo marketing. Sve se vrti po principu što većeg "lajkanja" od strane što više fanova i konzumenata. I ne, neće biti kraja svijeta u ovoj godini, ne ide to tako lagano. Pa svijet je počeo nestajati onoga trena kad je i nastao. To je samo još jedna strategija umjetnog šokiranja, da bi se prodavale knjige, snimali filmovi i održavala predavanja na tu temu. A to je upravo ono što se s pjesmom "2012" želi reći; marketing - profit. Ali pjesma koja je se meni osobno najviše dojmila, nema nikakve veze s politikom ili drugim svjetovnim stvarima, to je pjesma "Pobijedili smo". U njoj je riječ o ljubavi i smrti, na način koji samo Damir Avdić može to otpjevati. A razlog zašto je se ona toliko u meni upečatila je taj što u njoj ljubav ipak na kraju pobjeđuje smrt. U njoj se nazire kako to izgleda ostarjeti s voljenom osobom, a ja se osobno nalazim na suprotnoj strani od toga; moju ljubav je pobijedila smrt. S ovim bih i završio ovaj poduži tekst koji će svakako vjerojatno samo rijetki u cjelosti pročitati, jer, na kraju krajeva, pjesme Damira Avdića su prije svega ljubavne pjesme.

ocjena albuma [1-10]: 9

z. marković // 21/01/2012