Koncert je počeo u 22:30h. Večer je otvorio stanoviti
Damir Avdić. Na svojoj žućkasto-narančastoj, gotovo zlatnoj Gibsonici prašio je tvrde riffove iz zlatnih dana rock'n'rolla. Svirao ih je vrlo odlučio i čvrsto onako kako su to nekad radili najveći majstori rokenrol zanata želeći da ih se shvati kao ozbiljne i ljute igrače. Zvuk je bio tvrd i žestok baš onako kako pravi rokeri vole. Na njegovom Engl boxu od 5000W i prvoklasnom lampašu iz '71. čiji beskompromisni zvuk i leševe diže iz grobova pozavidjele bi mu i najveće gitarističke legende poput Jimija Hendrixa i Jimmy Pagea. Doduše, riffovi su zvučali generički, pa šteta što nije opleo kakvu bravuroznu solažu po uzoru na Zeleta Lipovaču da razbije monotoniju, kad već tako dobro prži gitaru. Od tri mikrofona na bini, središnji je imao previše middleova i niskofrekventne saturacije, na lijevom je threshold postavljen za dva stupnja prenisko, a na desnome je greškom bio uključen phantom power koji je remetio rad low cut filtera. Kad sound pati od tako amaterskih tonskih gafova, dužnost svakog muzičara je da u pauzi između pjesme o tome preko mikrofona obavijesti tonca, ako treba i nakon svake pjesme, jer publici, a osobito kritici je bitnije da se sve čuje kak spada od onoga što se svira. Ali očito je Damir imao premalo vokala u monitorima, pa nije uspio čuti da mu glas na svakom mikrofonu zvuči drugačije. Šteta što nije imao prateći bend iza sebe, pa da razuzdanim ritmom bubnja i gromkim pulsom basa pokrene publiku na veseli mrdoguz, taj zavodljivi govor tijela kojeg svi partijaneri ovog svijeta rauzmiju. Također je šteta što je pored takvog sluha i oštrog glasa samo recitirao tekstove, jer da ih je pjevao k'o pravi roker u rangu Pere Galića, svih 250 ljudi u publici bi se uhvatilo u kolektivni zagrljaj, diglo flaše i čaše u zrak te u deliričnom singalongu udrilo brigu na veselje. Ovako je nabrijanost publike ostala zatomljena. Pa zaista mu ne bi pala kruna s glave da je koji put umjesto mrke šutnje između pjesama nabacio šeretski osmijeh i karizmatično povikao: "ajmo ruke!". Nije nam jadnima niti rekao: "stvarno ste najbolja publika!" što nas je uvrijedilo, jer smo zaista dali sve od sebe da budemo uzor divnoće pored njegovog tako okrutnog ignoriranja naših bećarskih potreba.
HAHAHAHAHA, JESAM VAS!
[Troll mode off]. Priznajte, da ste ovakav tekst čitali o nekom mladom i nepoznatom "demo bendu" koji svira u Route66 pred prijateljima i užom rodbinom, ne bi vam ništa bilo neobično. Za manje poznate bendove klasičan je obrazac pisanje o sviranju, tehnikalijama i publici bez osvrta na tekstove, poruku, ekspresiju i ostale elemente sadržaja glazbe i izvođačeve ličnosti. O Avdiću je svakako nepotrebno, pa i nezamislivo pisati na takav način. Baš zato sam to i učinio. Da vas podsjetim malo kako je i raznim "demo bendovima" nezanimljivo čitati takve tekstove o samima sebi, a nisu baš svi takvi da im je muzika tek puka forma bez sadržaja. Ne morate komentirati po društvenim mrežama da o pojačalima i tonskim tehnikalijama nemam pojma, jer to i sam znam, zbog čega sam o istima (kao i o svemu ostalom) srao bez veze.
S druge strane, kada uzmete tekstove o nastupima bosanskog psiha, čini vam se da su reportovi pisani o nekakvom društveno-kritičkom seminaru ili kazališnoj predstavi, a ne o koncertu. I to je potpuno opravdano. Namjerno sam vas u prvom pasusu provocirao time kako Avdiću fale prateći bend i pjevajući vokali da raja može bezbrižno plesati i singalongati. Da to tip želi, sigurno bi već okupio bend i melodizirao vokale. Međutim, Damir očigledno želi hopa-cupa efekt držati podalje od svojeg izričaja, jer bi time samog sebe sveo na još jednog zabavljača narodnih masa kojima su "alternativa" i "angažiranost" samo bedževi na majici Čegevare, šareni artikli postmodernog partijanerskog identiteta. Njegov zaštitni znak upravo je miks glazbe, slam-poezije, monodrame, performansa i kritičkog govorništva kakvog nema nigdje na Balkanu, a potencijalno ni šire. Time je fokus publike izmješten s ritma i "urbani nam plešu" pokreta u misaone sfere unutar kojih je naprosto nemoguće ignorirati jačinu, jasnoću i preciznost njegovih sugestivnih tekstova. Grahina lirika je toliko opipljiva i stvarna da ćete gotovo svaki njegov stih poistovjetiti s vlastitim mišljenjem koje dugo nosite u sebi, ali niste znali kako ga jasno izraziti. Povrh toga, da Avdić samo recitira, viče i grčevito gestikulira na granici groteske, vjerojatno bi ostao tajna dobro upućenih arty farty boema koji kradu bogu dane po zadimljenim i zabačenim krčmama. Ali ovako uz pomoć sviranja i grebanja po distorziranoj gitari ima moć da zapali logorsku vatru pred koju stane i preko 200 ljudi. Doduše, u Tvornici prije dvije godine, publike je bilo najmanje duplo više i teško je reći zašto je interes naroda pao. Valjda ih previše uznemiruje što im Avdić distopičnu stranu društvene stvarnosti gura ravno pod nos.
Secirajući sat i pol vremena društvene metastaze, Damir je do usijanja zagrijao publiku za ono što slijedi. A ono što slijedi nije glavni bend večeri. Slijedi povratak kući. I to ne onaj uobičajeni. Naime, u tramvaju ili taksiju do doma nećete obraćati pažnju na trivijalne razgovore posljednih noćnih putnika ili na novi hit s Narodnog radija. Ne, u glavi će vam i dalje svirati njegovi tekstovi, a pred očima se ocrtavati njegove face. Razmišljat ćete o njima i pod tušem i prije spavanja, a možda i nekoliko dana poslije dok ćete u računovodstvu raditi cost-benefit analizu poslovanja vaše firme za proizvodnju protugradnih raketa. Pitat ćete se jeste li zaista headliner na "trapezu" vlastitog života ili samo poslušni "vojnik iz partera"; je li vam zaista bog dobar samo ako nema ljubavi; jeste li uspjeli iskopati ključna poglavlja knjige života ili cijelo vrijeme gledate samo njene slike i korice; je li zaista ajfonima samo snimate "bombe" ili ste pokušali i koju demontirati; da li možda i samo "drkate" na "višak kilograma", jer "fit" aspekte stvarnosti ne možete ni izmaštati. Svašta-nešto ćete se tako pitati, a i neće biti nužno vezano za Avdićevu "Ameriku" ili bilo koji drugi album. Mnogi izvođači na Balkanu mogu zagrijati publiku za headlinere. Ali malo koji im može postokoncertno ubrizgati krv u mozak da ih istinski zaintrigira pitanje o smjeru bauljanja vlastitog života i društva općenito.
Više zaista nema reporta, recenzije i intervjua u kojem nije o Avdinom liku i djelu sve rečeno. Čega bih se god dalje domislio pisati, svelo bi se na ponavljanje, kao što i ovdje vjerojatno puno toga rečenog samo pišem drugačijim riječima. Također, postoji jedan tekst gdje sam se puno detaljnije osvrnuo na njegov lik i djelo te pokušao osim isticanja pozitivnih aspekata propitati i neke eventualno negativne. Pa ako vas zanima sve ono čega u ovom tekstu (a vjerujem čak ni u drugima) o Avdiću nema, bacite oko ovdje:
http://blog.dnevnik.hr/loki-recenzije/2015/01/1631917595/damir-avdic-tvornica-23012015.html (2015.)
Kada se dokopate linkovanog teksta, samo zanemarite pisanje iz ženskog roda i ostale alter ego izmišljotine. Dugo bih vam objašnjavao zašto sam posegao za alternativnim identitetom, možda nisam bio normalan, zasigurno i ovakav nisam, ali vjerujte mi da je to lijevom i desnom rukom (na tipkovnici, jelte) pisao upravo potpisnik ovih redaka. Vidimo se na idućem nastupu Damira Avdića.
ognjen bašić // 01/12/2017