Jedan od najvećih, ako ne i najveći, antikapitalista na našim prostorima objavio je novi album. Naravno da je riječ o Damiru Avdiću, a njegov sada već sedmi album nosi minimalistički naziv po kruni kapitalizma - Amerika.
Album, kao i prethodna tri, izdan je za izdavačku kuću Kapital Rekord te ga možete (besplatno) skinuti na njegovoj Bandcamp stranici.

Što se tiče aranžmana pjesama, tj. Avdićevog prepoznatljivog stila, ništa se nije znatno promijenilo. I dalje je tu njegovo više pričanje-manje pjevanje uz pratnju gitare; jakih i repetirajućih rifova i distorzija. A zašto bi bilo nešto novo kad je sve nad čime se Avdić zgraža ostalo isto, ako ne i gore? Osim toga se Avdić ovakvim radom usavršava u onom što mu najbolje ide iz albuma u album pa to nekako i je cilj, zar ne?

Na ovom albumu svi su tekstovi političko-društveni, nije prevladala ljubavna tematika od čega su neki fanovi s prošlim albumom strahovali, a iduća najzastupljenija tema ovog albuma, a koja proizlazi između redaka jest religija, odnosno religijsko licemjerje (Jebeš rat, Zdrav jak močan, Avangarda, Gospode).
Amerika se zapravo posredno tiče svih pjesama, a neposredno istoimene prve pjesme albuma i pjesme Detroit. Inače mi je Detroit najdraža numera albuma. Tip je to Avdićeve poezije kakvu smo viđali i prije (Imam dvadeset i dvije, Muharem, Fadil...), a u kojoj donosi zaokruženu (balkansku) priču o jednom liku, ovog puta bezimenom. To čini jednostavnim, ali pronicljivim stilom i jezikom tako da pjesma lako sjeda već nakon prvog slušanja, bez obzira što je najdulja stvar na albumu. Tome u prilog zasigurno ide i najpamtljiviji rif na albumu pa i pjevni refren, kojeg doduše na kraju izvrće uz pomoć igre riječi koju omogućuje sam naslov ikonske pjesme Bella ciao.

Avdić svjesno izbjegava mainstream, za razliku od drugih kantautora koji bi mu se rado priključili da mogu. Avdić je tako stvarajući prvenstveno radi sebe umjetnik par excellence. Zato ga ne zabrinjava ponavljanje principa sa starijih albuma i zato nam neke pjesme teže sjedaju i trebaju više od prvog slušanja kako bi se shvatilo o čemu je riječ ili barem došlo do vlastite interpretacije. U tom kontekstu najkompleksnijom na ovom albumu čini se pjesma Zdrav jak močan. Lirski subjekt muškarac je koji mačistički utapa tugu u alkoholu jer je žena koju je volio otišla i to "tamo gdje ljudi idu po nešto sreće i para", vjerojatno u Ameriku s obzirom na kontekst albuma, i to se nije dogodilo nedavno, već pred neko vrijeme kad je nositelj radnje bio mlad i "zdrav jak moćan". Sad ne prihvaća da je nema ili da se neće vratiti, ali to će učiniti za 20 godina, a to će značiti i novu vjeru u Boga jer "kad nema ljubavi dobar je i Bog".
Možda sam upravo masakrirala stilski najjaču pjesmu na albumu pretvorivši je u jasnu i sažetu naraciju, ali mnogo toga i dalje ostaje neotkriveno jer su u pjesmi prisutne promjene fokalizacije i vremena dajući samo kolaž o spomenutom liku.

Kod ostalih je pjesama jasno o čemu je riječ, tj. tko je na meti Avdićeve britke poezije, a to je u prvom redu licemjerje, kako religijsko tako i ono u borbi za ljudska prava te ljubavi (u najširem smislu) i demokraciji.

Ciničan i oštar na jeziku, kakav Damir Avdić je, i dalje je jednostavno bezobrazno istinit. Da, nažalost: sve istinite rečenice koje izgovara djeluju vulgarno, bez obzira na količinu psovki u njima, iako su se psovke već mnogo puta pokazale kao najbolje sredstvo za dočaravanje suvremenih užasa. Pa tako ako "jebeš rat" jednostavno si "loša pička u porniću demokratije".

ocjena albuma [1-10]: 9

kata.strofa // 17/10/2017