Sretan sam što sam rođen i živim u vremenu u kojem djeluje Bosanski psiho Damir Avdić. Sretan sam što se ovdje, danas, pred mojim očima, odigrava njegov opori igrokaz za odrasle u kojem secira sve aspekte našeg doba na način koji toliko teško pada na želudac da slušatelj ne zna bi li povraćao od muke ili, ipak, urlikao opčinjen činjenicom da postoji fenomen koji tako uspješno artikulira iste one boljke ovog sustava kroz koji plivamo, da ne kažem gmižemo, na koje bismo se i mi žalili kad bismo znali kako i imali kome. Pošto ne znamo i nemamo, preostaje nam jedino opcija obavljanja građanske dužnosti okupljanja na koncertima (još uvijek ih tako zovemo?) gospodina Avdića na kojima onda, u poluhipnozi ali širom otvorenih očiju, upijamo sve doktorove dijagnoze, baš kao što je bio slučaj ovog petka u Tvornici kulture. Tvornicu kulture na čiju je pozornicu taj lik izletio s majicom "Kapitalizam Macht Frei" i odmah udario u glavu programatskom Human Reich. Na stejdžu su bila postavljena tri mikrofona, valjda kako bi se mogao ravnomjerno najebati majke ljevici, desnici i centralnom. Prije Avdića je nastupio plahi Denis Katanec (Kako? Zašto?). Dok je Damir kretao u svoj dvosatni rant, ja sam se zabavljao zamišljajući stanje stvari u kojem Avdić ne postoji, a spomenuti Felon, ili bilo tko drugi s ovdašnje kantautorske scene, pokušava isfurati njegov đir. Zaključio sam bio kako bi vrlo vjerojatno cijela stvar završila neslavno, a u slučaju loše biometeorološke prognoze nisu mi se činile nemogućima i scene u kojima ozlojađena publika nadobudnog kvazi-muzičara gađa trulim voćem. Da biste, dakle, mogli biti Damir Avdić potreban je, naravno uz odgovarajući splet političko-društvenih okolnosti, zastrašujući gard koji varira od pomahnitalog sredovječnog profesora latinskog do raka grmalja spremnog na borbu, krvoločni pogled predatora koji je namirisao plijen i sarkastični kiseli osmijeh nogometaša koji je upravo dobio crveni karton. I sve to mora biti upakirano u ogromnu dozu nepatvorene istinske boli i srdžbe. Već nakon pet minuta nastupa, vi ste stavili kvačicu kraj svih gore navedenih preduvjeta. Sjeme predrasude i sumnjičavosti koje ste možebitno imali pri dolasku neupitno biva zaboravljeno, i jednostavno se prepuštate toj crnoj, crnoj rijeci koja izvire na pozornici i vodi vas kroz prošlost, sadašnjost i budućnost ovih prostora tempom dovoljno brzim da vam nije dosadno a opet dovoljno polaganim da imate vremena uvidjeti sve pizdarije i govna koja ju okružuju. Avdić je zadnjih godina naštancao dosta pjesama i ja bih vam ovdje mogao nabrajati koje je te večeri izveo a koje preskočio, ali neću. Iz jednostavnog razloga što mi se čni kako je njegove nastupe, kako zbog činjenice da on ne pjeva nego priča i(ili) viče, tako i zbog one da mu je svirka toliko ogoljena da vrlo brzo prestanete razlikovati rif od rifa, logičnije promatrati kroz prizmu političkog govora nego klasičnog koncerta. Netko si od uvaženih čitatelja sad možda postavlja pitanje kakav je to politički govor od dva sata u kojem se govornik ne svrsta "ni na jednu stranu"? E pa to vam je jedna vrlo specifična vrsta, zovimo ga "motiv protiv" govor. Koncept mu je jednostavan - ništa ne valja!!! Zašto onda ići linijom manjeg otpora i od ponuđenih zala birati manje kad se može gurati svoj film. Film snimljen po najstvarnijem od svih događaja. I utemeljen na toliko detaljnoj i razrađenoj priči da se mogu samo zapitati jesu li članovi Dubioza Kolektiva ikada bili na Avdićevom koncertu i je li ih posljedično bilo sram vlastitog proizvoda. Njegov je stil, po mom mišljenju, primjereniji manjim prostorima nego što je to Tvornica, koja je ovom prilikom bila pregrađena i ugodno (to se samo tako kaže, daleko je to bilo od ugode) popunjena s petstotinjak uzvanika, ali sumnjam da će se ikad vratiti u Spunk i slične "rupe". Nije to zbog nahajpanosti više, bar mi mi se čini. To je prošlo, količina pozerstva na ovom koncertu je, za razliku od onog u Močvari a dijelom i onog u Vintageu, po mojoj procjeni, bila minimalna. Kad malo razmislim, možda je ipak bolje da je u ovakvim prostorima, na par metara sigurne udaljenosti od publike. Tip je sve luđi i luđi, nisam siguran da bi njegova zapjenjena faca s nabreklom žilom na čelu imala blagotvorno djelovanje na kakvog bojažljivog mladića iz prvog reda u Spunku. Avdić je jedan od tih frajera koijma se divite ali niste sigurni da biste željeli s njim otići na pivo. Ovoga je puta svoj neizostavni teatralni performans u vidu kratke monodrame ostavio za sam kraj regularnog dijela koncerta kada je odložio gitaru, skinuo majicu i podario nam ekstremno neurotičnu verziju Fadila za vrijeme koje mi je postalo jasno da ovaj čovjek ima toliko kredibiliteta kod svoje publike da čak i kada radi potpunu budalu od sebe, mi želimo vjerovati da iza toga stoji neki koncept i dublja poruka. A to je jedna vraški dobra pozicija za solo frika s električnom gitarom. Jedino što mogu navesti kao zamjerku je prilično nepotrebni drugi bis na koji ga, ruku na srce, nismo baš ni zvali. Ne zato što nam se nije svidio, nego zato što jednog takvog performansa čovjeku nakon sat i po već bude polako dosta, iscrpljujuća je to stvar - nakon Avdićevog nastupa se ne ide na after nego kući leć'. Kako bilo, na kraju tog drugog bisa nam se ovaj čudni, znojni, do pasa goli ćelavi čovjek od srca zahvalio ("Hvala Tvornica. Natrag u tvornice!") i obećao nam da se vraća vrlo brzo, i to s novim albumom. I mi smo u to povjerovali, baš kao i u sve drugo što nam je te večeri gorljivo ispripovijedao.

ujak stanley // 25/01/2015

> vidi sve fotke // see all photos