Damir Avdić se vratio u svoj zagrebački dom. Nastupao je on i u Vintageu i u Tvornici, ali to je sve bilo nakon što je već probio barijeru undergrounda i iza sebe imao pozamašnu količinu štovatelja. A do takve je situacije prvotno došlo upravo u Močvari u kojoj je prije nekoliko godina pred prepunim klubom udaren pečat na njegovu titulu diplomca hardkor škole. U međuvremenu je Damir objavio još par albuma, a posljednji od njih, Manjina, bio je razlogom okupljanja kraj Save te večeri. Čim smo se približili klubu, ostao sam pomalo iznenađen. Ispred naime nije bilo gotovo nikoga. Znam da je Avdićeva publika sastavljena većinom od ozbiljnih ljudi u godinama kojima nije napeto cugati ispred kluba prije koncerta, ali to je svejedno bio loš znak. Kad je gig počeo, sumnje su se pokazale istinitima. Tek dvjestotinjak okupljenih sramežljivo se natiskalo u pozadinu dvorane ostavivši prvih par metara od pozornice potpuno praznima. Ovo je prvi put nakon dugo vremena da Damirov koncert u Zagrebu nije bio rasprodan, i to se još može razumjeti. Ali takav nagli pad s petstotinjak prije deset mjeseci na dvjesto sada (još je ktome ovo bila promocija novog materijala, vrlo dobro popraćena od strane većine domaćih portala) je u svakom slučaju zabrinjavajuć. Ne i neobjašnjiv, doduše. Ima onaj stari grafit "Svi ste bili pankeri kad je bilo fora". Tako nekako vrijedi i u ovom slučaju. Avdića je u nekom trenutku bilo nahajpalo do bola - album kontroverznog naziva koji je podizao prašinu (Mein Kapital), polemike o tome je li on u biti ljevičar ili desničar, zgražanje i osude čistunaca nad njegovim psovkama i uvredama, sve su to faktori koji su na Avdićeve koncerte pivlačili više ljudi nego što je realno i potrebno. Izgleda da je to sad gotova stvar, pozeri i oni koji su se dolazili iščuđavati "luđaku" su otpirlitali, ostali su samo salonski ljevičari i buržuji. Heh, šalim se malo ja. Iako, činjenično je stanje da nikad nisam vidio ovoliko taksija ispred Močvare, niti bilo kojeg drugog kluba kojeg pohađam. Ma, što ja znam, ja sam tamo s biciklom bio. Gig je kasnio nekih pola sata a Mirda je podviknuo prvi stih "Čuvaj se!" točno u trenutku kad je kolegi Ognjenu u predvorju neka prenašminkana dama nogom prolila pola litre bevande iz plastične čaše koju je iz nekog razloga on odložio na pod. Nije se čuvao, reklo bi se. No, ne vrijedi plakati za prolivenim mlijekom pa makar to mlijeko bilo i vino, svejedno uniđosmo u dvoranu dobre volje i spremni na upijanje svake misli, riječi, djela i propusta u gorljivoj dvosatnoj propovijedi koja je uslijedila. Na stejdžu stanje stvari uobičajeno (ukoliko se taj termin uopće smije koristiti u istoj rečenici s ovim likom), tri mikrofona pravilno raspoređena, Avdić u majici s naslovom svoje pjesme (ovaj put naslovna Manjina, iako moram priznati da mi je ona Kapitalizam macht frei iz Tvornice bila jača), te s luđačkim pogledom i samo dva oružja - električnom gitarom i glasom. Vrlo se brzo ispostavilo da će ovo biti koncertna promocija albuma u punom smislu riječi, krenuo je svirati stvari jednu po jednu sve onako kako su na albumu i poredane. I, znate što ću vam reći - zvučale su dobro. Album me nije naročito oborio, ali ovdje je to već bio drugi par rukava. Hoću reći, bilo je sasvim dovoljno onoga čega mi na albumu (naročito u njegovoj prvoj polovici) nedostaje, a to su naravno DISTORZIJA i SRDŽBA. Može Damir slobodno pričati da on uopće nije ljutit i bijesan, ali kad ga vidite onako nabreknutih žila na čelu i vratu te pomahnitalog pogleda, nekako mu je teško u to povjerovati.

Prvi feedback prilično rezervirane publike (dobro, tip vrti pjesmu za pjesmom bez stanke što onemogućava pljeskanje između istih, ali na prijašnjim gigovima se redovno događalo da ga usred pjesme nadglasa spontani aplauz, što ovjde nije bio slučaj) dogodio se kad je prekinuo niz novih stvari svojom ponajboljom numerom, moćnom Human Reich. No, to je bio rijedak slučaj, prvih sat vremena koncerta je bilo posvećeno gotovo isključivo premijernom materijalu. I znate koji je najbolji dio te priče? To što je tip, uz veliku većinu stvari koje možete čuti na samom izdanju odsvirao još sigurno pet-šest pjesama koje zasad još nisu nigdje objavljene. I svaka od njih je zvučala jebeno fenomenalno. Pobogu, novi album jedva da je izišao a ja se već neopisivo radujem sljedećem. Oprostite mi što ne pamtim točno kako su išle te najnovije skladbe, ali mi je ostalo u glavi da su bile nešto slobodnijeg formata, u prosjeku s još više teksta i zapanjujućih verbalno-liričkih eskapada nego ikad do sad. Što se tiče neizostavnog "monodrama" dijela, ovaj put je pripao dječaku koji nije htio biti pionir jer partizani njegovog djeda nisu vodili sa sobom u kurvaluke nakon kartanja dok njemački oficiri jesu, što je rezultiralo salvama smijeha. Avdić ne samo da je vrhunski intelektualac i poseban glazbenik, on je iznimno uvjerljiv glumac te performer prve klase. U teoriji, lako je zamisliti situaciju u kojoj nakon dva sata slušanja nekog mučnog političkog govora uz jedne te iste rifove lagano popizidite od dosade. Ovdje tome ni traga (barem u mom slučaju), Avdić ima vrlo veliku moć da vam zadrži pozornost, možete biti sasvim sigurni da vam um niti u jednom trenutku neće odlutati milimetra dalje od onog što vam on zbori. A to je velika stvar, ujedno i jedan od ključnih razloga zašto je uspio kao umjetnik. Jer mnogi su kadri soliti pamet, ali nitko toliko uvjerljivo. Uglavnom, promotivni dio samog nastupa je ukupno gledano prošao neočekivano dobro, genijalno, spektakularno. Ne znam iz kojeg je rukava izvukao sve te aseve ali zaista je bila milina slušati toliku količinu izvrsnih novih stvari. Pred kraj su već počeli kapati stariji uratci iz Avdićeve probrane selekcije. On nije naročito naklonjen pjesmama Komunist i Imam dvadeset i dvije koje figuriraju kao ponajveći hitovi iz ranijeg mu razdoblja karijere, radije nam (gotovo uvijek pa tako i tog dana) odsvira Bratstvo i jedinstvo, Demokratija, Ljubavi, Život je raj i Bog je koncept. Našlo se tu mjesta i za Utopijom dojim i programatsku Diplomatz, a prije bisa me neopisivo usrećio izvođenjem Lucifera, meni najdraže njegove stvari. Svaka čast za ljubav kojoj se u svom stvaralaštvu sve više okreće, ali Avdić kao iz te pjesme (okrutan, zajapuren, opasan) je onakav Avdić kakav me najviše intrigira. Nevoljko se rastajao s nama, više puta je rekao "Hvala vam puno" i mahnuo samo da bi ponovno oderao neki rif i ostao još par minuta. Konačno je sve završilo oko dvanaest i trideset, a iako je bio petak navečer i grad je nudio svoje popljuvane ulice i zadimljene klubove, ja sam se otputio kući. Baš kao što nema smisla zvati ikoga da nastupa prije Avdića jer bi se taj iz predgrupe pretvorio u predjelo, tako treba paziti i s desertom (afterom) jer zbog njega ponekad zna prisjesti cijeli objed. Bolje je malo odmirovati i pustiti da se cijela stvar probavi.

ujak stanley // 11/11/2015