Najgluplja stvar koja čovjeku može da se desi je da počne da piše izvještaj sa koncerta Sunn O))), odnosno da se taj čovjek/izvještač nađe u situaciji da ne zna kojim riječima da počne sa izvještavanjem sa pomenutog eventa.

Iako mi je mnogo žao što Sunn nisam uhvatio u periodu albuma Black/White, i sa koncertom kakav je bio ovaj uopšte ne treba biti nezadovoljan.

Čak naprotiv.

Iako sam u tom prostoru boravio po prvi put, Teatar &TD mi se učinio kao idealno mjesto za bujicu klaustrofobije koju je ovaj koncert pružio. Negdje oko 22 sata u hodniku se proćula grmljavina u obliku predgrupe Eagle Twin.

Njihov prvi album sam prilično površno poslušao, očekivajući da ću od istog dobiti nešto primjerenije etiketi Southern na kojoj se pojavio.

Umjesto toga dobih preveliku količinu zaista klasičnog stoner bluesa koji je u živom izvođenju daleko interesantniji od nosača zvuka. Sa dva instrumenta Eagle Twin zvuče zaista moćno, tu nema nikakve dileme. Originalnost im ipak nije jača strana, ovakvih dionica smo čuli već bezbroj puta., Isto važi i za desert lyrics koji su u vrijeme benda Kyuss zaista imali velikog smisla.

A Kyuss su prestali sa radom prije tačno petnaest godina!

Elem, Eagle Twin su solidno otprašili svoje a poslije otprilike pola sata, poslije roadie testiranja silnih Ampega. Orange - a i Marshall - a, i poslije desetominutnog mraka i tišine u sali (zaista nenadjebiv početak koncerta), na binu stupaju Anderson i O'Malley sa Oren Ambrachi - jem, u klasičnim crnim odorama, odajući poštovanje church metal bratiji.

Vrijedi napomenuti da na ovoj turneji SUNN O))) promovišu poslednje izdanje, Monoliths and Dimensions i na ovom koncertu su repertoar zasnivali isključivo na pomenuti uradak. Koncert u nešto drugačijem redoslijedu nego na albumu, su otvorili dvadesetominutnom verzijom Alice, koja je ustvari "orkestarska" kompozicija. Na koncertu su, ipak, dvije gitare i klavijature bile sasvim dovoljne da naprave uvod dostojan Sunn kakvih poznajemo.

Pojavljivanjem Attile Cshiar - a počinje epopeja koja je u svom ukupnom trajanju od devedeset minuta, razbila gotovo sve poznate audio zvučne stereotipe.

Recitujući dobar dio svojih stihova na maternjem mađarskom jeziku, Attila je zaista djelovao potpuno sablasno, prizivajući svojom bojom i dubinom sjenke Milana Frasa (aka Laibach). Zaista, tu nema posebne filozofije koju treba opisivati, to treba čuti, vidjeti i nadasve osjetiti. Taj zvuk i tu atmosferu. Do samog kraja koncerta tenzija je išla uzlaznom putanjom, dosežući svoj vrhunac u minimalno repetitivnom izvođenju Agharte, kada su mnogi pomislili da je to klasičan kraj nastupa. Međutim, Attilinim vriskom u jednom momentu sablasne tišine, masivne i toliko prisutne gitare, oličenje klaustrofobije se za trenutak vratilo među prisutne koji su se velikim dijelom pitali da li ima kraja hororu koji ih je snašao.

Sve dok Ambarchi na Fender Rhodesu nije simulirao crkvena zvona (sic!), nije se ni u jednom trenutku nazirao kraj onoga što smo zatekli.

A kad se kraj zaista desio (nakon što je Attila sve prisutne izmasakrirao svojim laserskim prstima), publika je ostala šokirana iznenadnom tišinom i nestankom zvuka.

Osjećaj ravan onome kao kada bi se upalilo svjetlo u svemiru!

Veliki prasak, bez bisa, za trenutak ispražnjena sala, hodnik napunjen vedrim licima poput preživjelih iz Auschwitza.

Za sve koji su se pitali kako je ovako nešto moguće, informacija da su Sunn za ovu turneju predvidjeli kvadrofonski sistem ozvučavanja koncerta, je više nego dobro došla. I pored jačine zvuka, koja je stvarala neviđen osjećaj prezentnosti, ovde je bilo moguće čuti velike prostore kojima je Attilin vokal bio obojen, što bi, literarno rečeno, predstavljalo svjetlo na kraju tunela. To je isto jedan od faktora koji su doprinijeli da zvuk na ovaj način bude onako raširen po Sali ITD.

Kad je već riječ o zvuku mora se pomenuti taj aspekt koncerata Sunn O))) . Njihov cilj nije jačina zvuka kao takva, u smislu da stvori neugodan slušni efekat. Oni svojom jačinom zvuka imaju ogroman uticaj na tjelesni osjećaj prisutnih, jer količina i masivnost njihovog zvuka stvaraju osjećaj nedostatka prostora u kom se nalazite (otuda i često pominjanje klaustofobnih teza u tekstu).

U tom smislu je velika razlika kad izađete sa koncerta Motorhead i Sunn O))).

Iako je na momente zaista bio naporan i predugačak, ovaj događaj je definitivno jedan od najvažnijih ove godine.

Čekam Isis a Lydiu Lunch, sa žalošću prepuštam nekom sretnijem...

putnik // 31/10/2009