Uz najavu novog gostovanja kultnih Sunn O))) u Teatru&TD 28.X 2009. došetao je do nas i njihov novi, sedmi studijski album objavljen u 5. mjesecu 2009. Da vidimo...

Na svojem novom, sedmom studijskom albumu Steve O'Malley (bas) i Greg Anderson (gitara) su doslovce iznenadili publiku s brojnim i neočekivanim gostima. Okupili su ekipu od nekih petnaestak glazbenika koji su slijepo pratili njihove zamisli i tokom protekle dvije godine ih pretvorili u novu, klasičnu drone/doom-metal psycho noćnu moru. Od znamenitijih glazbenika ovdje su prisutni Dylan Carlson (gitara) iz kultnog banda Earth, zatim trombonisti Julian Priester i Stuart Dempster, te mađarski pjevač Atila Csihar iz Mayhem koji je jedno vrijeme proveo i u norveškim Keep Of Kalessin. Kao i uvijek, Sunn O))) su se lukavo othrvali porivu klasičnog bubnjara, te su za ovu priliku pozvali samo Brad Mowena koji je imao 'sitnu' ulogu u kompoziciji "Hunting & gathering". A osim toga, ovdje su još gostovali poznati glazbenici iz miljea moderne klasične, avangardne i underground glazbe poput Cuong Vu i Tony Moore (truba), Eyvind Kang (viola), Rex Riter (klavijature), Josiah Boothby (rog), Taina Karr (oboa i rog), Hans Teuber (klarinet, flauta), Melissa Walsh (harfa), nekolicina 'nijemih' vokala (a i još štošta)...

Ovo nabrajanje bi za nekog tko nije poznavatelj stvarateljstva Sunn O))) moglo izgledati da je riječ o nekakvom pretencioznom djelu koje koketira poput Deep Purple i Metallice sa filharmonijom i starog neprijatelja glazbe Mike Oldfielda, ali stvari se vraćaju na svoje prvobitno mjesto kada krene prvi i najdulji broj "Aghartha" (17 minuta) u kojem Greg otpočinje svoju poznatu, valjda najtromiju gitarsku riff distorziju na svijetu. Kada se postepeno u cijeli ciklus harmonija nakon nekih 5 i pol minuta uključi mrtvačko ledeni glas Atile Csihara, pozadinske distorzije gitare i oscilatora Oren Ambarchija, mračni piano Eric Waltona, te Tania Karr na rogu i Hans Teuber sa klarinetom koji dočaravaju cijeli zaokruženi dojam (a i još jedno petoro glazbenika), sistematski se cijeli aranžman pretvara u profinjeni horror/dark/gothic ambijent kakvog je zaista teško pronaći u svijetu pop glazbe (kako jest da jest, ovo je pop glazba na vrlo trom način). Zadnji dio kompozicije koji pripada uglavnom brass sekciji i šumovima zvuči kao otet negdje sa visina budističkog Tibeta. Druga, najkraća kompozicija "Big church" ima i svoj mađarski dodatak u naslovu - 'megszentsegtelenithetelensegeskedeseitekert' koja je fascinantni opis svetosti koja se nalazi u ovoj pjesmi. Nema teksta, već glavnu vokalnu ulogu igraju dugotrajne nijeme mantre ženskog nijemog zbora poput primjerice onih znanih sličnih efekata kod bliže nam znanih radova Philip Glassa, Steve Reicha, Vangelisa (hmm), Meredith Monk ili onih ne toliko rockerskih, kod Wagnera i modernih klasičnih umjetnika (uglavnom avangardnih) u spletu sa Atilinim vokalnim mantrama koje bi bile nešto poput lingvističkih, teško razumljivih pojmova izvan mađarskog jezičnog kruga. Supruga mi je porijeklom Mađarica i rekla je da ovako spetljanu kombinaciju improvizacije jezika nikada nije čula, te da se vjerojatno radi o umjetničkoj impro-složenici koja se uklopila u koncept. Nešto jasnije, što se Atile tiče, u kompoziciji "Hunting & gatherting" pjeva (mantra) na mađarskom jeziku, ali da ga svijećom tražiš, nemere se skontati o čemu pjeva. Malo na mađarskom, malo na engleskom i u tome je cijela poanta, uz prilično zaglušljivu drone-doom atmosferu i sasvim prljavu produkciju. Ne vjerujem da su Ameri, koji su prvi recenzirali ovaj album uspjeli shvatiti o čemu je ovdje riječ jer mađarski razumiju još manje od korejskog ili vjetnamskog. Ovo je nevjerojatno hrabra i kreativna kombinacija banda koji je već toliko toga eksperimentirao, da ne bi bilo nikakvo čudo da jednog dana osvanu sa vokalom aboriđina, nekog posve nepoznatog jezika iz crne Afrike ili da, poput nekadašnjih Faust, sami izmisle svoj jezik kojeg je doduše malo tko primjetio. Zadnja stvar "Alice", meni osobno se čini kao ambijentalni pop-komad u naravno, tromoj izvedbi. Fini pasaži razlivenog gitarskog riffa u kombinaciji sa duhačima koji prolaze harmonično kroz zvuk debele barijere distorzije najprljavijeg i najtromijeg zvuka u iščekivanju nečega, što na koncu konca nije došlo niti na račun dobro osmišljenog završnog, posve jednostavnog minimalističkog aranžmana sa violom Eyvind Kanga, trombonom Julian Priestera, Stuart Dempstera i Steve Moorea, te rogom Tiane Karr i završnom, posve nezamijetnom melodijicom Melisse Walsh na harfi.

Pregrubo je za reći da su Sunn O))) izvan svojeg teritorija koji je njihova debela masna gitaristička distorzirana baraža otišli u okvir širokog avangardnog prostora (a i vrijeme bi im bilo), međutim, ostali su ukorijenjeni i dalje u onome gdje baš i prevelikih naznaka za napredak nema. Nema eksperimenata, nema pomaka, a dobar album... ali očekivalo se nešto puno bolje. Melodije su fine, sjedaju u uho, bogate su popratnim velikim pratećim studijskim bandom, ali to niti izbliza nije to. Po običaju, produkcija je vrlo loša (uostalom kao i kod mase underground izvođača), a da bi bili zvijezde, na koncu konca moraju imati i barem poneki 'hit', a to niti ovaj put nemaju. Pa naposlijeku, zašto su oni tako značajan band? Razmislite i poslušajte.

Svejedno, budući da ponovno dolaze u ove krajeve, treba ih poslušati i obavezno ponesti čepove za uši.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/08/2009