Šesti album francuskog umjetnika velika je i vrlo mračna saga života civilizacije protkana kroz prošlo, sadašnje i buduće vrijeme u artistički ambijentalnom electro/noise-industrial prikazu koji neizostavno uključuje i samog slušatelja da donese svoje zaključke.

Nocturne je veoma neobičan umjetnik koji svoj rad i karijeru gradi na prilično slobodnim, pomaknutim i nekonvencionalnim principima. Dok mu se nastupi, barem dosadašnja tri u sklopu zagrebačkih Smaranja (05, 07 i 11), svode na intenzivan electro/noise-industrial performance u kome podjednako prepliće elemente plesne i eksperimentalne, a često i vrlo brutalne agresivne glazbene i scenske izvedbe, njegovi posljednji albumi otkrivaju vrlo senzibilnog kreativca koji je sklon atmosferičnoj i ambijentalnoj sferi. Za razliku od kurentne electro/noise-industrial scene koja naginje brzopoteznim albumima 'u jednom dahu', Nocturne iliti Dr.Saphi svoje albume radi polako i bez žurbe, pomno ih komponira i osmišljava godinama, te ih prvo izvodi kao radne performance po nekoliko godina nakon čega ostavi vremenu da pokaže što je ustvari najbitnije i najkonciznije za poantu čitavog djela.

Iz njegove podulje biografije saznaje se da je počeo raditi još 1993. na temeljima vlastite ograničenosti koristivši diktafon, kameru, olovku, papir i crtanje, a naziv Nocturne nasljedio je od radio emisije koju je vodio i uređivao dvije godine (1996-1998). Sa samim izdavanjem vlastitih materijala krenuo je u sklopu osobne etikete Art Schock Records koju je pokrenuo 1993. (službeno je registrirana 1997.), te do danas okuplja 7 izvođača (Nocturne, Liberator, Andras von Rotenfinger, Hikikomori, Mono, Borokrom, Traumakistik) koji paralelno sa glazbom održavaju i globalni, vrlo ambiciozan projekt Atelier de Création Expérimentale (A.C.E.) kome su cilj postavljanje određenih akcija preko koncerata, izložbi, javnih intervencija, ali i disciplina poput kiparstva, video-radova, slikarstva, pisanja za kazalište... U A.C.E. su uključeni i pojedinci bez osobne prakse, te i sami građani koji na bilo koji način sudjeluju u interakcijama.

Što se samog Nocturnea tiče, on daje vrlo malo intervjua jer je po prirodi radoholik koji sam kaže da nema puno toga za reći, već više voli da radi i ne postavlja pitanja. Uz početni period djelovanja koji je bio eksperimentalne prirode, od 2003. odlučio je da započne sastavljanje i prikupljanje temeljne dokumentacije oko problema, raznih pitanja i preokupacija u kojima je vidio da postoji način za izražavanje. Stoga mu treba i po nekoliko godina da sastavi mozaik cijelog projekta istraživajući detalje oko kojih se gradi ideja (primjerice pretposljednji album "Fleisch und Metall"). No, za razliku od klasičnih angažiranih industrial izvođača koji se uglavnom temelje na borbenoj i agresivnoj ideji spajanja povijesno-dokumentarnih činjenica u prepoznatljive šablone, Nocturne svoj izraz sastavlja preko fascinacije efektima kojima tzv. angažman rezultira. Bilo da je riječ o slojevito dokumentiranom spoju video i audio materijala ili o pokušaju pojašnjenja političke, socijalne, filozofske... ideje preko jednog albuma gdje se manje-više koriste slogani koji su zanimljivi za razmatranje entuzijazmom okupanih čari, što je najbolje imala prilike vidjeti zagrebačka publika na njegovom posljednjem, izuzetno spontanom i kreativnom nastupu u Močvari na Smaranju 11 (16.XII 2009).

Tako je ovaj album komponiran pune tri godine od 2004. do 2007., dugo vremena je odgađan (a pri tome i detaljiziran), da bi tek u proljeće 2009. bio finiširan u njegovom 1000Studio kao cjelovito djelo u trajanju od gotovo sat vremena. Kroz kompletan album koji vrlo teško 'sjeda' na prvo slušanje, Nocturne se pozabavio razmatranjem raznih oblika tjeskobe i emocionalnih preokupacija koje su vezane za smisao života kao neodvojive suštine čovječanstva pri čemu se ne libi makar i kroz imaginarne insinuacije dotaknuti i duhovnih (a manje religijskih) pitanja. Naime, za razliku od striktno orijentiranog prethodno sjajno uprizorenog albuma "Fleisch und Metall" na kome je obradio angažiranu tematiku oko zatvaranja brodogradilišta u Nici, ovdje su vidici znatno prošireni na osobne preokupacije svakog duhovnog i misaonog bića. Određena paradigma oko koje se vrti čitav smisao albuma jest ispraznost ljudskog života koja ovaj puta nije popraćena sa striktnom fiksacijom koja bi pomogla slušatelju da uđe u njegovu suštinu (ne treba zaboraviti da je "Fleisch und Metall" sadržavao i popratni video materijal), već je Nocturne prepustio veći dio materijala na slobodno razmatranje slušatelju. Premda postoji određena fabula koncepta, grubo rečeno 'birth-school-work-dead/ past-present-future', ipak ne sugerira striktno opredjeljeni stav po kome se može razaznati da li autor uživa u hedonizmu ili se pak s druge strane prepušta oportunizmu 'biti će onako kako bude' ili nečem trećem ili desetom. Jednostavnije rečeno, Nocturne je na duboko sofisticirani način kroz uglavnom 16 instrumentala koji su ponekad nošeni sloganima ili kratkim spoken-word dionicama (uglavnom na francuskom jeziku) prikazao relativni životni tijek jedne civilizacije koju je smjestio u široki okvir generacija od duboke prošlosti do suvremenog doba pri čemu je ponovno zašao u čiste artističke sfere.

S mnogo naizgled apstraktnih zvučnih detalja koji su ipak nošeni etikom drone-industriala, prva dva broja "Intro" (sa namjernim noise-glitch felerom) i "C'est la!" su ambijentalni uvodi popraćeni relativno blažim noise-tripom koji se nastavlja u gluhoj atmosferi "On se bat" (oni se bore) prikaza ljudske borbe na podmuklo miran i trom neo-folk način s pozadinom u kojoj se naziru obrisi ratnih stratišta i vojne pleh-muzike. Otprilike sličan zvučni scenarij prati i naredne brojeve "Songe" (sanjati) i "Rache!" koji daju mnogo slobodnog prostora za razmatranje poput apstraktnih slika u kojima atmosfera nadvladava materijalne konture. U ovoj posljednje navedenoj, krikovi, šumovi, samplovi i repetativni taktovi udaljene koračnice mogu aludirati na štošta - od tmurnih tegoba života do ratnih frontova sa zvukovima mitraljeza, avionima, bombardiranjem i ratnim strahotama kao pejzaž morbidne stvarnosti prošlosti (a i sadašnjosti) civilizacije. Album se nastavlja sa mrklom tamom "Die nacht" (noć) popraćenom gregorijanskim vokalima i asocijativnim stepenastim zvukovima violončela, te kraćom, programskom "Annonce" (oglas) koja tek svojim fade-in/ fade-out samplovima neke udaljene komorne violinske šansone asocira na davno zaboravljenu romantiku života i idilične sreće. Od kratke kompozicije "Lili le bruit" tempo albuma se pretapa u nešto agresivniji, a i pesimističniji oblik uz apokaliptičnu "Nous irons tous au paradis" (svi ćemo ići u raj) gdje uz žamore, krikove i turobne delay harmonije cijelo vrijeme sarkastično pucketa vatra (aludiranje na pakao?). Najvažniji trenutak albuma zbiva se u naslovnoj "Vers le vide" (na putu praznine) koju je Nocturne uobličio kroz spoj natruha ritmične minimalističke electro simfonije sa učestalim samplovima neke starinske, meni nepoznate melankolične francuske šansone i sitnim psycho-drone efektima što u konačnici djeluje kao sarkastični miks raskoši i ispraznosti puke zabave odakle sav naredni tijek radnje kreće u futuru. Sve do konca albuma, Nocturne niže cijeli niz pitanja na koje je nemoguće odgovoriti. "Survivance" (opstanak) svojim periodičnim programskim parolama na francuskom jeziku i pulsirajuće prigušenim industrial taktovima prožima mnoštvo fiksacija od optimizma do pesimizma provlačenjem uhu milozvučnih i onih, daleko tegobnijih harmonija, dok "Pressentiment" (predosjećaj) sa svoja tri zasebna poglavlja u nizu ("Pressentiment I", "Pressentiment II" i "Pressentiment III") pokušava fiksirati bazu malodušnosti, straha i pronalaska svjetlosti. Pretposljednji komad "Quand vient la fin..." (kada će život završiti...) donosi otvorenu skicu putovanja ka završnom životnom činu koji je posve slobodnih horizonta, dok je posljednji "(En fin) A suivre…" (i na kraju slijedi...) sukladno sa samim početkom albuma ponovno zavijen u prigušeni noise-glitch kao da je cd-player najblaže rečeno pun prljavštine.

Naravno, album je strogo individualne naravi za slušanje jer je Nocturne cijeli koncept postavio u obostrano otvorenom položaju između njega kao umjetnika i audijencije koja mora direktno učestvovati svojim razmišljanjima i maštom ako želi potpuno ući u njega. Lišen je vizualnih sfera, mada bi odgovarajući efekt bio puno učinkovitiji sa video materijalom, no Nocturne je, sudeći po svemu, namjerno zaobišao slikoviti 'vison' prikaz kako bi samog slušatelja ponukao da sam stvara slike. Ovdje nema kao na pladnju nikakvih gotovih riješenja; simboličke poruke i slogani koji su spomenuti imaju tek neizravne smjernice, no daleko od toga da je album unatoč svojoj mračnoj zvučnoj slici koja je puna melankolije, čestih tegoba, turobnih atmosfera, i povremeno namjernih noise ispada igra slučajnog eksperimenta. Sve je strastveno prikazano s velikim naglaskom na skladan smisao umjetnika koji je ovom djelu posvetio dobar dio svojeg života, te je puno skrivenih emocija, strahova i predrasuda. Grubo je reći da je ovo bolji album od "Fleisch und Metall", ali nije niti daleko od toga da je s ovim albumom nadmašio i mnoge, daleko razvikanije umjetnike koji su se bacili u koštac razmatranja globalnog života cjelokupne civilizacije. Tematski je pogodio u samu srž koja je psiho-metafizičke naravi, te bez obzira na početni tiraž od samo 600 kopija, ovo je album kome predstoji dugotrajni opstanak na sceni jer pruža strahovito mnogo otvorenih opcija za razmatranje.

Još jednostavnije rečeno, Nocturne je uspio stvoriti glazbu poput dorečene umjetničke slike 'koja govori više od 1000 riječi'.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 29/12/2009