Čistom nepažnjom mi je promaklo prvo izdanje "Million Miles" (2016) ovog vojvođanskog benda iz Ade osnovanog 2012., a bilo je dostupno na mnogim platformama, no kad je pristiglo ovo drugo, ozbiljno sam se zapitao u sposobnost vlastitog radara i onog vječitog osluškivanja novih bendova (a i trendova) koji scenu čine zanimljivijom i naprednijom. Ovih pet mladih momaka, a rekao bih da su svi redom Madžari (Nagy Zoltán - vokal, Gordán Julian - gitara, vokal, Simoni Ivan - bas, Sebők Szabolcs - synth, programming, recording i Horváth Péter - bubnjevi) su predstavnici modernog metala ukrašenog elektronskim zahvatima, a kao prva spona koja se nameće kod preslušavanja jest Linkin Park. Može se osjetiti i elemenata Bullet For My Valentine, Asking Alexandria, friškijih albuma Korn, no sami tvrde da su im osnovni uzori Killswitch Engage, švedski Scar Symmetry i madžarski Subscribe. Ponešto metalcorea i thrasha što se pronađe u gitarsko-ritmičkoj spregi tek su jedan sitni obzor ne tako davne prošlosti kad je ovaj stil počeo oživljavati početkom 21. stoljeća na račun izleta izvan teritorija industriala, ali u principu ekipa se čvrsto drži objema rukama i s obje noge stoji u modernoj heavy sceni današnjice što je već samo po sebi palac gore na račun aktualnosti i onog nepretencioznog zaobilaženja eklekticizma s pucanjem čistih stilskih retro zicera.



Glazba im sama po sebi ima podosta 'pop' elemenata od same duljine pjesama koje ne prelaze 4 i pol minute, nemaju standardnih blastbeatova unatoč elektronski obrađenim ritmičkim strukturama, ne pretjeravaju s nekim klasičnim manirima peglanjem i prangijanjem jednog te istog obrasca, a kao specifikum u samom 'pop' terminu, imaju prilično zgusnute slojeve kompleksnih gradacija s obiljem breakova, mozaično-atmosferičnih synth linija i čvrstih isprekidanih riffova u kojima se dade osjetiti i 'djent' figura. Kao i po običaju za ovakav stil, vokali su dvojaki - vrišteći growl i senzibilniji clean, a još jedan palac gore su drastična ideološka poboljšanja da na ovome radu imaju i dvije pjesme na madžarskom jeziku - "Vakfolt" i baladičnu klavirsku "Időtlen" s kojom potpuno opravdavaju 'pop' termin.



Lirski dio su emotivne i individualne preokupacije povezane s društveno-socijalnim i egzistencijalnim premisama u potrazi za svijetlom na kraju tunela, izlaskom iz vlastitih paranoja u igrama mrakova i sjenki, stvarnosti i imaginacije, te općenito frustriranim pogledima na život u kome se mladi čovjek nikako ne može osjećati dobro. S jedne strane to je nastavak emo furke sa složenim opservacijama u kojima se traže adekvatni odgovori, a s druge strane to je težnja za potpunom psihičkom zrelošću i preuzimanju kontrole života, elem, jednostavnije rečeno, prikazuju se tegobe odrastanja uz mnoštvo neriješenih i kompromitirajućih sitnica, ali u principu gledano, sve je ovo veoma umješno poetski izrečeno i na engleskom i na madžarskom tako da bi moglo funkcionirati ne samo u ovoj domeni modernog metala, već i mnogo šire. Lirika se može analizirati i kroz narativnu seansu, a može se provući i u pore ozbiljne poezije što je treći palac gore.

Po mom subjektivnom stavu jedina stavka koja malčice bremza ovu cjelokupnu sliku jest umjereni unos energije, odnosno težnja za balansirano odmjerenom agresijom uz manjak žestokih, bijesnih i ljutito odvaljenih instrumentalizacija kakvih u metalcoreu treba i biti. Ovi momci su se distancirali, barem za sada od toga, no da ga pojačaju u tempovima i u prilivu sirovog sviračkog attacka, pa i spontane arogancije jer im je produkcija kristalno čista ko' suza, nimalo ne bi škodilo.

Naslovi: 1.A bitter lullaby, 2.Vakfolt, 3.Invisible, 4.Időtlen, 5.Perspectives, 6.Who knows the answer

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 10/09/2018