Novosadski tročlani sastav Koma je formiran 2009. godine od strane Comija i Savare. Nešto kasnije im je se pridružila i Saska. Do sada su imali nastupe, međuostalom, na Exitu i NišVilleu. Prošlu godinu, točnije od svibnja do rujna su proveli u studiju Alpha (Novi Sad) na snimanju ovog albuma, koji je njihovo prvo dugosvirajuće izdanje. Riječ je o albumu s četrnaest instrumentala, nazvanim "Made of Nothing". A objavljen je kao free download ispred Nocturne Magazina.

S ovim sastavom sam se prvi put susreo prošle godine kad sam još vodio blog Alternativna Muzika. Tada sam objavio jedan članak o njihovom prvom javnom pojavljivanju, to jest, o njihovom prvom demo-albumu, koji je se zvao "Live in Koma". Radilo se o osam kompozicija, koje su bile snimljene u sklopu jednog live sessiona iz 2010. godine. To su bile vrlo energične i osvježavajuće live snimke, koje su ostavljale vrlo dobar prvi utisak. Odmah iz njih je se moglo iščitati da su tu na djelu iskusni i vješti glazbenici, koji su se sastali kako bi pravili instrumentalni rock po svojem "guštu". Sve u svemu, to je se činilo vrlo obećavajućim. I priznajem da sam bio vrlo znatiželjan kad je se pojavio ovaj album. Međutim, kao prvo sam bio iznenađen poprilično velikim brojem skladbi - čak njih četrnaest! Probiti se kroz pedeset minuta instrumentalnog rock albuma nije lagan pothvat. A kamo li raščlaniti i secirati ga, to jest, istinski shvatiti i o njemu si napraviti neku sveobuhvatnu sliku. I tu se pojavljuje i prvi problem oko ovog albuma. Četrnaest skladbi, pedeset minuta ukupnog trajanja za ovaj tip glazbe je jednostavno previše. I odmah nakon nekoliko skladbi se, bez obzira slušao se on redom ili "shuffle"-om, pojavljuje prezasićenje, protiv kojeg ne pomažu ni daljnji dobri riffovi niti bilo kakvi dobri ritmovi. A do to toga dolazi u prvoj liniji zato što su sve skladbe pretežno slične jedna drugoj. I koje "žive" isključivo od dugih solaža, koje predvode cijelu melodiju i pratećeg tempa bubnjeva i basa. U kompozicijama nema eksperimentiranja, već se uskogrudno drži do pokazivanja sviračkog umijeća solo gitariste. Jedina skladba koja se po svojoj naravi donekle ističe od ostalih trinaest je "Play of Light". I to prije svega radi nešto drugačijeg hantiranja ritam gitarom. Međutim, sve je to premalo i prejednostavno da bi ostavilo neki trajni pozitivni dojam. Previše pažnje je posvećeno sviračkim ekshibicijama i kvaliteti samih snimaka, koja je usput rečeno vrlo dobra, a premalo samom skladateljskom radu. Tako smo, nažalost, dobili četrnaest kompozicija koje najbolje mogu poslužiti možda kao zvučna "background" dekoracija nekog kafića ili prilikom vožnje u automobilu. Bez sumnje je da cijeli album obiluje s pregršt dobrih dijelova i izražajnih melodija, ali sve je stavljeno na samo jednu kartu; naime, na gitaru. Pored koje bubanj i bas služe samo kao nužni pratitelji. A to za jedan kvalitetan instrumentalni album jednostavno nije dovoljno. Jer u takvom jednom albumu svaki instrument naprosto mora imati zasebnu, specifičnu ulogu. Koja mora biti uočljiva i putem najmanjeg teleskopa s mjeseca. Inače se, kao ovdje, dobiva jedna jedno-dimenzionalna zvučna slika, koja nikako ne može zadovoljiti sve kriterije. Da je, na primjer, više dijelova kao što se može čuti u skladbi "7 i 15", gdje na nekoliko trenutaka gitara usitnjuje i prepušta otvoreni prostor basu i bubnju, ovo bi sve izgledalo puno bolje. Da je kojim slučajem u ove kompozicije uvršten i vokal, onda bi ovaj album sigurno zaigrao u jednoj puno višoj ligi. Ove skladbe bi postale dorečene, a cijeli album bi poprimio jedan novi, izražajniji karakter. Ovako imamo jedno beskrajno dugo gitarsko peglanje, koje može zadovoljiti samo okorjelo zagrižene rockere. Koji su otišli toliko daleko u svojoj opsesiji da im više nisu bitne ni tematike koje stoje iza melodija, ni vokal, ništa - samo gitarista, koji u polukleknutom stavu, ekstatično, otvorenih usta i zgrčenog lica cijedi svoju gitaru do iznemoglosti.

ocjena albuma [1-10]: 5

z. marković // 11/01/2012