Ime kaže dovoljno - elektronski teroristički napad. Napad na elektroniku, napad na teror, napad na napad. Dovoljno napredno da bude avangarda koja dolazi iz bivšeg DDR-a!

Electronic Terror Attack je još jedan u cijelom nizu oneman izvođača koji podjednako zagovaraju noise, experimental, ambient i electronic music na uštrb svojih minimalističkih zamisli. Iza ovog imena stoji mladi momak Tommy Kroker iz pokrajine Sachshen-Anhalt (nekadašnji DDR) gdje je glavni administrativni grad Magdeburg. Nisam baš upućen da smo na ovim ex-Yu područjima imali prilike predstavljati izvođače iz ovog ex-komunističkog dijela Njemačke (jel' tko zna za kakav band iz bivšeg DDR-a?), izuzev jednog i čini mi se jedinog članka o rock sceni DDR-a u nekadašnjem Džuboksu i Rock magazinu negdje sredinom '80-tih. Davno je to bilo...

Vremena su se promijenila, Zapadna (BRD) Njemačka se spojila sa svojim istočnim narodom koji je 45 godina bio pod SSSR-om i s vremenom smiješno i otrcano zvuči fraza za istočne Njemce 'to su oni švabe koji su bili pod Rusima'. Kada dođe definitivna smjena generacija koje se neće sjećati komunizma i DDR-a, stvari će doći na svoje mjesto. Međutim što je interesantno, ovaj mladi momak uopće ne pokazuje nikakav utjecaj sovjetskog komunističkog imperijalizma na svoj rad kao kao što to većina izvođača iz europskih ex-komunističkih zemalja ima toliko udubljeno u svoj izraz koji seže do samog undergrounda, poput primjerice mađarskih, bugarskih, čeških, poljskih, rumunjskih izvođača, a i Laibacha koji se skoro tri puna desetljeća pokušavaju othrvati tom socijalističko komunističkom sindromu kojeg lukavo i proračunato koriste kao vječitu propagandu u svrhu vlastitog imagea. Naravno, i gotovo svi naši mainstream izvođači uvijek povlače poneku iz crtu komunističke povijesti. Iznimke su vrlo rijetke. Electronic Terror Attack (u nastavku ETA) je glazba koja se bazira na postulatima moderne elektronsko-eksperimentalne scene koja je od prvih pionira electro-acoustic scene (Stockhausen, Cage & Co) naovamo prevalila gotovo cijelo stoljeće razvojnog puta. Preživjela je ta glazba odavno sve dječje bolesti, utjelovila se kroz popularnu kulturu koju su najjasnije predočili pravi istinski nosioci dadaizma - Bowie, Kraftwerk, Cabaret Voltaire i Sonic Youth (djelomično Einsturzende Neubauten, Tuxedomoon i The Residends), te je svakome dala slobodu razvoja ideje van bilo kakvih žanrovski utemeljenih usmjerenja. Dobro, okey, tu se dalje može štošta naklapati bla, bla, bla...

Činjenica je da ovaj momak ništa nije pokupio od nekakvih svojih 'utjecaja' i da glazbu radi po zakonima koje je on, može se reći stvorio, te je napravio album od kojeg se slušatelj jednostavno zabezekne. Ne vjerujem da ovakav album može napraviti bilo koji izvođač s područja ex-Yu i da je 100% uvjeren da su to njegovi ideali. Ima puno glazbenika koji bi dali dušu i srce da mogu napraviti ovakav album, tja. Jugoslavija je bila velika zemlja, površinom nešto manja od Velike Britanije i Španjolske na koje se samo čeka kada će njihovi Škoti, Velšani, Irci, Baski, Katalonci i još neke manjine podići revoluciju sličnu onoj koja je zadesila narode na Balkanu u ne tako dalekoj prošlosti. Njemci su narod koji je svijestan 2.svjetskog rata i ne znam da li djeca u njemačkim školama znaju što je Hitler napravio sa svojim nadasve bolesno iskrivljenim umom inteligencije, no iz tog njemačkog naroda uvijek su u zadnjih 50-tak godina dolazile strahovito pozitivne glazbene i kulturne vibracije. Ma i prije toga.... (Wagner, Karl-Maria Weber, otac dodekafonije Arnold Schoenberg, Bauhaus škola...). Prave ideje za stvaranje 'zapadnog' svjetonazora su dolazile iz Njemačke, odnosno germanske kulture koja je paralelno s r'n'r-om povezana već više od pola stoljeća i neprekidno donosi gomile novih ideja i utjecaja što se očitava i u ovome "Hybris" albumu prvotno realiziranom kao slobodno download d.i.y. izdanje.

Uvodna "Ein scheinbar toter Korper" (naizgled mrtvo tijelo) je jedini plesni dio albuma i svakako je preporučljiv za ugodni užitak kao hit stvar u okvirima electro/noise-industriala. Traje punih 5 minuta i sastavljena je od pregršt repetativnih minimalističkih plesnih dionica, te krikova koji se jedini pojavljuju na ovome radu u čistom vokalnom obliku kao spoj Throbbing Gristle pulsiranja i hm, Einsturzende Neubauten atmosfere. Ukratko, odlična plesna industrial hit stvar koja uvodi u vrlo mračan sadržaj. Druga "Du entkommst mir nich" (nemoj pobjeći od mene) je svojevrsan gitarski noise sa de-kompozicijskim Sonic Youth strukturama koje je Tommy Kroker pretvorio u eksperimentalnu simbiozu zvuka s melodičnim samplovima koji zvuče vrlo ludo i otkačeno, te se momak vjerojatno u svojem mračnom raspoloženju i pokušavao dobro zezati. U skladbi "Schande - (Kathargogenesis)" na početku barata sa vokalima u psycho lo-fi delayu, te se potom kompozicija pretvara u složenac eksperimentalnog minimalističkog techna (bez ritam mašine, naravno) i blagog industriala s odličnom psycho završnicom. Nekako najbolji dio albuma je "Der Weg in die Finsternis" gdje se doslovce bombardira sa psycho noise začinima koji su premazani debelim slojevima eksperimenata (gitara, laptop, vokali), a kada smo slušali ovo, moja supruga me pitala 'kaj, jel' ovo neki rat u pitanju?'. Apokaliptična industrial-noise stvar koja je možda slučajno napravljena, možda je rezultat eksperimenta, možda nije, ali fantastično zvuči! Kako da je opišem? Najmračniji black/death metalci bez bubnjeva u kombinaciji sa sotonski raspoloženim noise-industrialcima privode svijet ka armageddonu... Nešto tako. Mrak mrakova ljudi moji! Tama da ne može biti tamnija. Svoj pravi njemački identitet bez ikakve prisutnosti ex-komunizma, Tommy prikazuje u minimalističkom komadu "Kontakt zur Vega" koji zvuči onako kako su Kraftwerk mogli zvučati 1974. da nisu okrenuli vodu na svoj mlin i pokrenuli cijeli elektronski sustav. Kompozicija je psihodelična do daske i traje 7 i pol minuta. S puno eksperimenata baraže synth/gitara/elektronika poput grmljavine i svađe istovremeno zvuče sjajni komadi "Menschenmahlwerk" i "Satan_dramatica" kao da slušate neke Merzbow, francuski Nocturne ili ovozemne izvođače, primjerice zagrebački Smrt i Čekić ili sa D:S Records Youth AD, koji čini mi se jedini imaju ovakvu sličnu zajedničku eksperimental-noise poveznicu, ali doduše u vrlo rijetkim situacijama. U posljednoj skladbi "Ich und Du und der teufel in mir" ETA donosi svoje ideje za daljnji razvoj elektronske glazbe, no pitanje je hoće li ih naredni prvoborci i usvojiti jer je ovo očito pionirsko probijanje ledenog brijega 'glavom kroz zid'.

Mnogima se svakako ovo neće sviđati, jer je riječ o veoma ekspresivnoj eksperimentalnoj glazbi, ali svakako ostaje kao odličan dokument sezone proljeće-ljeto 2009., odnosno undeground album onakav kakav treba biti. ETA je prešao očigledno veliki put da bi nastavio tamo gdje su stali Kraftwerk prilikom svojih eksperimenata na prva 2-3 albuma i sada se čeka usavršavanje. Ovakav album kakav jest odličan je eksperiment za izdržljive koji vole trenirati živce.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 31/07/2009