Eh, ta vječita greška 'drugog albuma' pokvari sve i odvede autora tamo gdje ne želi. "Hybris" je bio fenomenalan početak, a ovo je komercijalna varijanta na temu plesa i pop glazbe. Dobro je, ali nije previše dobro.

Tommy Kroker, alias Electronic Terror Attack, tj. one-man band iz Zeitza, nekadašnjeg DDR-a (pokrajina Sachsen-Anhalt) objavio je novi album. Riječ je o dopunjenom izdanju njegovog prethodno objavljenog plesnog mini albuma "Visions Of Doom" (2009, Stronghold Records) kojeg je ovdje u proširenom izdanju uobličio kroz smjesu lakših instrumentalnih dance tema i ne pretjerano zahtjevnih elektronskih eksperimenata. Na njegovoj myspace stranici nalazi se podatak 'drum'n'bass', ali vjerujte, to uopće ne odgovara istini u onom klasičnom pogledu, već kao čisti konspiracijski amblem za njegove plesne teme koje sadrže, istini za volju, i bubanj i bas, ali u EBM-trance pogledu. Vjerojatnost da Kroker vraća d'n'b ponovno u njemački iskonski EBM izraz je više nego očigledna bez obzira na njegovu privrženost stilizacije koja je praktički u rangu noise electro-industriala.

O.K., stilovi glazbe su danas toliko izmješani da ih je ponekad vrlo teško raspoznati, pa prvo valja ukratko reći da je mini album "Visions Of Doom" bio kraći rad od nekih 20-tak minuta s plesnim brojevima koji su mahom instrumentalnog karaktera. Jedini pjevani broj je "Visions of doom" kojeg pjeva Quentin Harris, crnkinja sa zanosnim vokalom kakvi su bili uobičajeni tokom house-techno ekspanzije koncem '80-tih i početkom '90-tih. A inače, sama glazba je vrlo primitivna, minimalistička i posve ujednačena kao da se radi o nekom malčice boljem remiksu D.A.F. prilagođenom za plesne podije.

Sam album "Sequenzer Der Rose" je prikladno popunjena instrumentalna kolekcija radova Tommy Krokera koji se ipak najbolje snalazi u eksperimentalnoj i ambijentalnoj glazbi, kao i u psihodeliji. Uvodna i naslovna "Sequenz der rose" je ujedno i najoriginalniji dio ovog sklopa, donosi obilje repetativnih psihodeličnih zvukova, pulsirajućih Throbbing Gristle insinuacija i bogatstva atmosfere s kojom je Kroker za sve vjeke vjekova uspio u malom vremenu zapečatiti svoj privrženi odnos na relaciji ambijenta i eksperimentalne glazbe. Već druga "Suicide workers" pruža blagi otklon ka spoju Daft Punk i D.A.F. s elementima plesnog house-techna i jednostavno, nakon onog fantastičnog eksperimentalnog albuma "Hybris", to više nije to, ali je još uvijek, hm, dobro. Recimo probavljivo. Možda je Tommy s prvim albumom "Hybris" krenuo prerano i nastavio u pop stilu, ali tko će ga znati šta mu se vrti u glavi... "Ich hasse mich" je vrlo kratki i slojeviti plesni electro-industrial koji pokazuje debele odmake ka budućnosti, samo mu nedostaje cjelovite dorečenosti. "Touched by darkness" ima mnoštvo suptilnih elemenata minimal-techna, bolje rečeno apstraktno posloženih smjernica EBM i trance stila (pa i Detroit-techna), međutim tog d'n'b-a nigdje, ali to na kraju krajeva i nije toliko važno. Uglavnom, pjesma je plesna, mračna i sadrži sve ono što jedan komad za techno-partyije mora imati, a da nije samo suhoparno ponavljanje jednih te istih sekvenci. Ima dušu. Razvoj, uspon, dubinu i završnicu, koja se kao i u bezbroj slučajeva može miksati na svašta. Nije da je mogući hit, ali nije niti daleko od toga. "Verlassen 37, 886 (reworked)" je pak s druge strane komad za sami after kada se svi trebaju pomalo razići svojim domovima na spavanje. U "Sensucht" se čak načuju i odjeci akustične gitare, pa i blagih natruha rocka a'la ambijentalnih U2/Simple Minds, te se uz potporu electro-dance pulsirajućeg romantizma pretvaraju u insinuaciju na spoj melankoličnih Throbbing Gristle (teško zamisliti, ali ipak jest), Kraftwerk, A Flock Of Seaguls, pa čak i lebdećih karakteristika Neu, Tangerine Dream, Ultravox. Niti sam beogradski PNDC (Predrag Nedić) nije daleko od ovog stila, štoviše, imaju mnogo bliskih poveznica. Melodija je vrlo lijepa, moderna i što je najvažnije, jednostavna je. Međutim, ovo će biti primjećeno nakon tko zna koliko godina da je jedan Nijemac ponovno napravio nešto kvalitetno u okviru ovako široke glazbene scene gdje se treba boriti za proboj na tržište, a to je onda vrlo šugav posao. "I (will follow you) feat. Una Mass (re-recorded)" isprva sa svojim režavim zvukom syntha i clap-hands ritam mašinom će podsjetiti na Suicide i D.A.F., ali pojavom pjevačice Une Mass pjesma dobiva svoju komercijalnu, noisem nošenu elektronsku pop varijantu koja baš i nije za provariti u svijetu vladavine bezazlene Lilly Alen koja se ne znam zašto toliko vrti po našim medijima poput nekadašnjih Smokie ili New Kids On The Blocks. Osobno priznajem da bih radije volio slušati ovakav pop ETA na radiju nego li ono što se servira kao moderna-pop glazba. Zašto? Ovo ima smisla i svoju budućnost koja se razvija, prljavi zvuk, plesni naboj i svoju drskost poput nekadašnjih D.A.F. da se suprotstavi s nekim, naoko blesavim problemima. I tu je stvar riješena. Poseban dio albuma je "The evil clown", lucidna EBM pjesma na njemačkom jeziku koju pjeva djevojčica od nekih 6-7 godina uz efekte najjezovitijeg horrora i snažan psycho industrial EBM broj "Wenn die juden sich uber zion erheben". Zamislite D.A.F. da su nastavili sa svojom karijerom bez prekida, oni bi komad poput instrumentala "Wir alle haben aids" sažvakali u momentu, ali nisu. Zato plus Tommy Krokeru.

Međutim, album ne donosi ništa osobito važno. Slično poput ove izjave govorili su i kritičari koji su prvi preslušavali prve albume Cabaret Voltaire; mahom su bili u pravu. Nisu mogli pretpostaviti kuda daleko će ta glazba otići i šta će značiti za underground, a u ovome slučaju Tommy Krokera, odnosno Electronic Terror Attack to je s ovih pozicija zaista nemoguće utvrditi. Album "Hybris" ostaje kao sjajno eksperimentalno djelo 2009., a ovaj rad "Sequenz Der Rose" samo kao njegov pop nasljednik.

Slobodno mogu reći da sam prvi kritičar na svijetu koji je napisao recenziju njegovog albuma, kako odličnog "Hybris", tako i ovog "Sequenz Der Rose" koji je daleko slabije ostvarenje, ali je još uvijek dovoljno dobro za poslušati.

Međutim, kako mi se čini, sve bi moglo ostati na čudu prvog, fantastičnog "Hybris" albuma.

No, kako stvari stoje, ljudi više vole 'plesne i melodične' skladbe, nego li eksperimente, tako da ću teško biti u pravu. Ako odete na njegovu web-stranicu, vidjeti će te da Hrvati poslije Njemaca najviše obožavaju Tommy Krokera i ETA, više nego Amerikanci. Zato bi i bio red da kada odluči napraviti turneju dođe prvo do nas.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 04/09/2009