Elektronski freak iz Berlina, Me Raabenstein je nakon albuma duet projekata Taub - "Bedtime Stories" i Patron & Patron - "Gen" (oba 2008, Nonine Recordings) 27.II 2009. objavio svoj novi, ovaj puta solo album potpisavši se kao Slowcream. Nekih bitnijih pomaka spram Taub i Patron & Patron i nema u samom zvučnom pogledu izuzev da se ovaj puta orijentirao ka tekstovima koje na spoken-word način interpretira stanoviti Major Major. Dakle, riječ je o osebujnoj elektronskoj laganoj glazbi u kojoj djelomično prevladava ambijentalni electro (s povremenim glitch elementima) potkrijepljen bogatim pozadinskim orkestracijama i sitnim eksperimentalnim zahvatima. U popratnom i vrlo opširnom press materijalu stoji da neki elementi pripadajuće klasične glazbe asociraju na Brahmsova allegretta čime je stvoren ugođaj simfonijske elektronike. Sama glazba je koncipirana na vrlo lagane ritmove, ambijentalnu elektronsku glazbu, samplove klasike i vrlo primamljive melodije s obiljem psihodeličnih elemenata tako da je vrlo ugodna za slušanje djelomično i zbog nepredvidljivosti veoma bogatih minimalističkih aranžmana. Premda su skladbe u relativno prihvatljivom pop formatu od 3 do 5 minuta, album je izrazito zanimljiv zbog samog zvučnog ugođaja i neobičnog satiričnog koncepta kojeg nose tekstovi puni crnog humora. Krenuvši od metaforičke cake u naslovu albuma (vosak na vuni, a može značiti srdžba na dlaki, vosak na dlaki ili bijes na vuni) odmah je jasno da se Raabenstein uputio u emotivnu avanturu na relaciji muškarac - žena/ pojedinac-okolina s epicentrom u kultu međunožja, seksu, frustracijama, porivu ka osveti i industrijskoj makinaciji. Stoga se naslov može tumačiti na razne načine, te se 'wax' može u prenesenom značenju zamijeniti i još koječim što asocira na čitavu priču albuma. Vokal Major Majora je izuzetno kompaktibilan za cijeli koncept fabule; satiričko mračno obojen u depresivnom tonalitetu s grubo hrapavim akcentom poput kombinacije Humphrey Bogarta i Tom Waitsa priča bizarnu storiju koja se zbila prošle noći. A ide ovako... Nakon instrumentalnog uvoda "Punch indigo" (sa orkestracijskim samplovima) koji je urađen kao da najavljuje filmski triler, Major Major počinje priču u mračnom, škripavom i tromom trip-hopu "Into butter" riječima 'prošle noći moj prijatelj mi je spasio život/ platio mi je pivo i jebao ženu/ svejedno sam ga poljubio... prošle noći prijatelj mi je brijao ženu sa svojim nožem/ brijao ju je jako dobro, okrenuo se i rekao da je to okey/ svejedno sam mu platio... prošle noći on je pojebao moj život/ ubio mi je ženu svojim nožem/ plakao je rekavši da je to okey/ kako god, ubio sam ga'. Zatim slijedi vrlo tugaljiv instrumental "In the cave" sa orkestracijskom minimalističkom pratnjom i veoma sjetnom ambijentalnom 'dream-pop' melodijom, da bi se priča nastavila u neobičnoj blago jazzy kabaret acid-pop atmosferskoj "Mild mountains" gdje Major Major kaže da ga je prošle noći nazvala Meg Ryan jer ima vrlo ugodan glas u koji je zaljubljena na što je njemu skoro prestalo kucati srce jer je htjela nešto više od obične zabave. 'Da', kaže major Major, 'ali ne u mom krevetu' (ha-ha-ha). Potom slijedi opet jedan fini ambijentalni instrumental "Luck of the north" koji niti u ludilu ne bi mogao najaviti slijedeću bizarnu priču "On carpets" uvijenu kroz glitch trip-hop. Ovdje Major Major već ima blago vokodirani elektronski glas kojim priča 'obrijali su mi noge, obrijali su mi jaja pa izgledam kao Madonna.../ zdrmali su mi mozak i dušu pa zvučim kao Madonna, ali mi za to nisu ništa platili...' Uh, čovječe, ovakva 'brija' para mozak (ha-ha-ha)! No vrhunac albuma satkan je u dramatično naglašenom electro-glitch komadu "Asymetric herding" kojeg je uz "On carpets" programirao Andreas Koslik, a predstavlja protestnu elektronsku skladbu sa ciničkim narativnim tekstom o zabavnoj i smiješnoj industriji koja Major Majoru daje 5.000 - 5.050 dolara tjedno, te nabraja mnoge tvrtke spominjajući IBM, Johnson & Johnson, Lufthansa Group, Microsoft, Sony, Toyota Motor, Walt Disney... U pretposljednjem komadu "Creamin' over" koji je bogato orkestriran Major Major pita sebe i slušatelja 'you OK?' nakon ovakve bizarne i neobične fabule albuma, dok je posljednji naslov "Sacred knots" gotovo teatralno The Residents/ Tuxedomoon djelce s elementima komorne, eksperimentalne glazbe, kabareta i elektro-akustike uz čudnovati, a pomalo i posprdan pokajnički vokal i tekst koji između ostalog kaže 'skoro sam te volio, čini mi se da jesam, ali samo jedno pitanje - što je s tobom?'. Kada se ponovno pokrene album na početak i čuje uvodni citat Major Majora u "Punch indigo" 'a vi jadna stvorenja...' jasan je autorov kružni tok priče koji se neprekidno ponavlja u životima kroz crne kronike, frustracije, intrige, spletke, fantazije, poslovne manipulacije... Ukratko, tijek ovog lucidnog dramatičnog elektronskog trilera je u jednu određenu ruku svjetonazor današnjeg suvremenog društva koje je zagrezlo u pokvarenost i pohlepu do srži, te je na metaforički i pomalo apstraktan/ avangardan način angažirano djelo u okvirima pop glazbe.

Raabenstein je stvorio fascinantno djelo od nepunih 50 minuta pokazavši da se u formatu pop glazbe mogu potegnuti inteligentni zahvati kojima se otvaraju neslućene mogućnosti u tom fahu. Kroz ovakve neobične i zanimljive priče, metaforički smisao sklada fabule, odličnu filmsku spoken-word naraciju Major Majora, bogate aranžmane i sjajna glazbena riješenja, kao i izbor zvukova, "Wax On Wool" je bezrezervno istinski avangardni elektronski biser u supermarketu pop glazbe 2009. godine.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 20/03/2009