Jedva da je prošlo šest mjeseci od albuma "Wax On Wool", a Slowcream će se 30.IX 2009. već oglasiti s novim, drugim albumom. Naravno, nadam se da više ne treba spominjati da se iza ovog imena nalazi Me Raabenstein (Martin Eugen), producent, multiinstrumentalist i vlasnik etikete Nonine Recordings iz Berlina koji je paralelno s ovim albumom radio na kompilaciji "XVI Reflections On Classical Music" (2009.,Point Music/ Decca/ Universal Music).

Na ovome albumu gotovo sav materijal u trajanju od 40 minuta Slowcream je napravio sam uz djelomičnu potporu Greg Hainesa koji je u tri skladbe odsvirao violončelo i organ, a glazba se svodi na ležernu, posve laganu i opuštajuću modernu klasiku uobličenu u minimalistički elektronski zvuk. Prvotno je Raabenstein bio naručen da napiše glazbu za neki projekt suvremenog plesa, no kasniji proces rada na ovom, uslovno rečeno, modernom baletu odvukao ga je u živahnu digresiju dramatizacije. Kroz vrlo opširan popratni press materijal, navodi se da je osnovna ideja vođena značajem ljudskih ruku. Šta bi smo bez ruku? Sve naše intelektualne, jezične, emotivne i radne sposobnosti rezultiraju iskustvom baratanja rukama s kojima sve radimo i obavljamo; one imaju bezbroj osjetila i funkcija po kojima se razlikujemo od životinja, s njima okolini i svijetu podarujemo mnogobrojna zadovoljstva, ali i užase počevši od oružja pa nadalje. S njima osjećamo i pružamo pritisak, temperaturu, vibracije, vlagu, osjećamo bilo kakve podražaje strukture i opipljive materije..., te se upravo tako i nazivaju kompozicije na albumu.

Shodno tome, album "And" se može zvati i 'hand' (vjerojatno je ustvari lingvistička art skraćenica), a na njemu vas očekuje 5 poduljih instrumentala u trajanju od nekih 7 do 8 minuta. Raabenstein, odnosno Slowcream, ovdje se potpuno oslobodio standardnih pop klišeja u kojima nema nikakvih ritam-mašina, electro-glitcha ili bilo kakvih insinuacija na stereotipnu, općeprihvaćenu popularnu glazbu za široku primjenu. Izbjegavši obrazac pop zvuka, album ipak pokazuje barem u aranžmanima uobičajene pop metode korištenjem formule uvod-zaplet-solo-kulminacija-finiš uz periodičko ponavljanje nekih sekvenci, odnosno vodećih lajt-motiva. U prvom i najduljem broju "Pressure" taj sklop se homogeno i vrlo lagano (posve drone) giba kroz sintetički zvuk vješte imitacije simfonijskog orkestra s brojnim sitnim detaljima (aludiranje na zvukove gudača i komorne glazbe), te podražavanjem insinuacija na limene duhače instrumente (rog, trombon, truba) uz sitno prisustvo minimalističkih melodija melotrona, ksilofona i harfe. "Temperature" je nešto već kompleksniji poduhvat u kome se na slojevitu strukturu elektronskog minimalizma gradacijski nadovezuju strasne improvizacije Greg Hainesa na violončelu s apstraktnim izletima u psihodeliju i avangardne ambijentalne detalje koji se ravnomjerno istim intenzitetom protežu i kroz narednu "Vibration" koja završava posve potisnutim ambijentalnim putovanjem u vrlo nemiran komad "Moisture" koji također pokazuje stanovite otklone prema modernoj klasičnoj glazbi uz natruhe ambijentalne avangarde i grandioznom finišu koji podsjeća na, hm, svašta... Posljednji broj "Texture" je stanovita preslika uvoda "Pressure" u izmjenjenim varijacijama, te se tako prema naputku prvog albuma "Wax On Wool" djelo neprekidno vrti u krug. Kroz sam aranžmanski tijek skladbi, s vremenom se kao neprimjetan popratni detalj pojavljuje tupi udarac poput onog znanog efekta iz elektro-akustične sfere kada umjetnik namjerno ošine po stativu (primjerice klavira ili violončela), koji je počevši od naslova "Moisture" adaptiran kao ritmički efekt svakih 12-13 sekundi, pa sve učestalije i češće, da bi u posljednjem naslovu "Texture" taj tupi zvuk bio jednom od okosnica perioda s kojim završava album i daje mu blagi eksperimentalni ritmički pečat.

Slowcream se kroz čitav album lukavo poslužio zvukovima iz klasične glazbe i pretopio ih u formulu popa kakvu je primjerice rabio David Sylvian još sredinom '80-tih. Tada je to bila prilično čudna i neobična, gotovo eksperimentalna ambijentalna glazba koja se često nazivala i pop-avangarda, a ona niti danas u ovom obliku Slowcream ne zaostaje mnogo za tim nazivnicima. Album je pitak i topao, odiše svojom pristupačnom sferom sa blagim i prijatnim nemirnostima, ima svoj tok, te je stilsko iznenađenje nakon sjajnog avangardnog prvijenca "Wax On Wool".

Ovim načinom koji očigledno pokazuje rapidan razvoj u širom otvorene horizonte, Slowcream može još podariti tko zna kakva čudesa.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/09/2009