U subotu sam gledao utakmicu. Onaj triler protiv Danaca. Kad kažem gledao mislim na svoje prisustvo u prostoriji s televizorom i navijačima koji bodre, psuju, urliču, skaču, jauču, a nekad i zapjevaju. Nikad nisam bio navijač, taj sportski. Zapravo nisam nikad ni gledao ili pratio neki sport s tim žarom, ali kad je pala pobjeda veselio sam se jer se vesele svi oko mene. Lijepo je to. Veseliti se. I zapjevati. Navijačke. Zato će ovaj koncertni izvještaj biti i priča o navijanju i pjevanju navijačkih. Postalo je već uobičajeno da se u Zagreb vraćaju bendovi koji s publikom kliknu na prvu i čiji taj prvi nastup bude jedan od onih koji se prepričavaju. A Japandroids i koncert iz rujna 2012. zasigurno spada u kategoriju najboljih, iako je bio smješten u uski tunel one birtijetine od Purgeraja, koja je sve suprotno od pravog koncertnog prostora. Za neupućene, Japandroids su Brian i David - dva glasa, gitara i bubanj, a ono što su zajedno s publikom priredili u Purgeraju bio je jedan 90minutni znojni pogo spektakl uz rock himne na koje se zakačiš na prvo slušanje. Iz današnje perspektive više nisam siguran da li je to bio val hajpa, kužerstvo ili jednostavno neobjašnjivi trenutak zagrebačke koncertne povijesti, ali tada rasprodani koncert bio je mjesto na kojem ste morali biti i na kojem je u konačnici vrijedilo biti. Vrućini, znoju i preglasnom zvuku unatoč. Ili baš zbog toga. Slavljenje rocka. Navijanje za rock. S Japandroids smo tada imali sreću (zvanu Mate Škugor) da su stigli u Zagreb nošeni pobjedničkim valom oduševljenja koje je proizvodio njihov aktualni album, Celebration rock. U nizu imena koja je Mate doveo tijekom godina, a čije smo iznimne albume mogli čuti i doživjeti u pravom trenutku, "Celebration rock" ovog kanadskog dvojca bio je s pravom dio niza. Vrhunski album koji je svojim slavljenjem rocka pomeo naše uši, grla i srca, ali i sve godišnje glazbene ljestvice. Celebration rock bio je (i ostao) navijački album svih nas nenavijača, pa je povratak Japandroidsa u godini i terminu svjetskog nogometnog prvenstva sasvim zgodan ersatz i prilika da i mi vičemo i hučemo slaveći sve ono što se takvim navijanjem slavi: život, duh, ljubav i rock'n roll. Iako puno energičniji i prožet punkom, distorzije, zavijanje i refreni s tog albuma nisu mi tako melodično zvučali još od remek djela The '59 sound Gaslight anthem, koji su nas u svojim ključnim trenutcima zaobišli (i došli tek kad se hajp oko njih ispuhao). Šest godina kasnije Japandroids su se vratili i snimanju i turneji i Zagrebu. Zapravo nije da su nas izbjegavali, nego su i sami uzeli dužu autorsku i koncertnu pauzu nakon istrošenosti globalnom turnejom 2012./2013. Ako im je svki concert bio kao onaj u Purgeraju (a nema razloga biti drugačije), nije ni čudo da se istrošili. No vrijeme radi svoje, šest godina je dosta, a sjećanje je varljivo. U izvještaju nakon koncerta u Purgeraju, napisao sam "Sumnjate li da je večeras još jedna ljubav stvorena?". Da li se ljubav održala? Onim nastupom kao da se istrošila i publika, pa kad je najavljen njihov povratak u Zg krenule su priče i o najboljem i o najgorem nastupu što je Zagreb te 2012. gledao. Bome su i meni ispali iz vida, pa sam morao baciti oko na izvještaj da provjerim kako je stvarno bilo, a preslušavanjem Celebration rock podsjetim se tih divnih melodičnih punk rock dragulja navijačkog štiha. Čak sam u izvještaju provjerio da li sam prošli koncert proskakao potpuno trijezan. Bome jesam. Znači sav oduševljeni doživljaj bio je upravo to - iskreno oduševljenje potaknuto svirkom i energijom. Prošlogodišnji studijski uradak "Near to the wild heart of life" Japandroidse je još više približio Geslajtima i tom klasičnom rock zvuku prljave springstinovštine. Ispolirana produkcija s novim elementima, poput sintesajzera i lagane elektronike kao da je primirila bend, iako se kroz sve još provlači taj punkom obojan Japandroids zvuk. Kako je Pedja primijetio, sad zvuče kao Carter USM, samo što nikad neće doseći njihovu popularnost. Kad malo razmislim, ni meni danas nije jasno kako su Carteri onomad uspjeli doći do publike za jedan Dom sportova. Slušajući album s zebnjom se postavlja pitanje kako će to biti uživo. Jesu li ostarili oni, jesmo li ostarili mi?
Kako je ovaj koncert pokazao, stariji smo svi, ali i dalje njegujemo mlađe nas.

Nakon kraćeg uvoda iz zvučnika (Mogwai - Punk rock) izlaze Brian s gitarom i impresivnim zidom pojačala iza sebe, te David za bubnjem, i kreću s Near To The Wild Heart Of Life odbacujući sve moje strahove da nove stvari neće biti jednako moćne kao stare Grmljavina u ušima, trzaji u nogama brzo su me uvjerili da su Brian i David jednako žestoki kao prošli puta. Masivan zvuk za koji ne vjeruješ da proizvode samo njih dvojica bio je na mjestima čak i preglasan za Močvaru. I dok im glasovi povremeno ispadaju, u žaru bitke odnosno svirke sve prolazi. Brian je potpuno mokar od trenutka kad je zakoračio na stejdž i svojim mršavim izgledom trkača na duge pruge izgleda kao da je upravo stigao s kakvog maratona. Na stejdžu samo nastavlja divljati bez zadrške i stalno preskakuje udaljenost od bubnja do mikrofona do roadieja koji mu dodaje novu gitaru i čašu žestice između svake pjesme. Nakon nekog vremena čaša postaje boca. David sa sigurnom ležernošću udara taj ritam i prvi niz pjesama odmah pokreće rasturačinu. Ne toliko u publici, koliko na stejdžu.
U Purgeraju 2012. to je bilo devedeset minuta poganja, skakanja, održavanja ravnoteže i prepuštanja "mlađim nama". U Močvari Brian i David krenuli su jednako žestoko, da bi u središnjem dijelu novim stvarima primirili atmosferu i prilagodili je ovim "starijim nama". Prva od novih stvari "Arc of bar", sa sporim valjajućim ritmom i elektroničkom podlogom, možda je i najosporavanija na novom albumu, ali meni je savršeno sjela za zamišljeno ljuljanje i predah od onog prvotnog napada na osjetila. Prošli put kad su Japandroids svirali u Zg, bio sam pri kraju 30 something (namjerni Carter pun!). Sad sam fino zagazio u 40 something. Doba kad skužiš da tvoje aktivnosti počinju poprimati isključivo svrhu produljenja vlastitog života. Organi počinju otkazivati, a bar hopping znači i bolovanje drugi dan. Zahvalan si momentima predaha i na koncertima. Početni val troakordnih distorzija u središnjem dijelu primiren ispoliranijim novim albumom, opet se u zadnjoj trećini koncerta vratio mladosti, upravo pjesmom "Younger us". Iako sam odlučio sa strane odpjevati koncert i navijati do kraja, publika suzdržana u prvom dijelu, zdušno se digla na sve stare navijačke himne i mnogi iz stare garde uletjeli su u pogo i cijeli divan navijački niz koji je uslijedio - malo garaže, malo punka, čak i zbornog pjevanja "balade" Continuous thunder, da bi ova "Night of wine and roses" završila u kaosu "House that Heaven built". "Sing-a-long znate, c'mon", rekao je Brian, i krenulo je divlje finale uz woah-oh-oh i još jedan pogo, još koji stage diving, još jedno zborno pjevanje, a i neizbježno nagaženo staklo i istegnuće gležnja. Sve je to rock n roll. Lijepo je čuti da je grmljavina i dalje neprekinuta.

bir // 05/07/2018

> vidi sve fotke // see all photos