Milan Petković se van svake sumnje prometnuo u vanserijskog ambijentalnog jazzera kome je svaka stavka bitna i neophodna u pristupu ka materiji. Dok je s prethodnim albumom "Nada" (2015) dosegnuo svoj kreativan fokus, interesantno, recenzija je objavljena točno prije godinu dana, 22.X 2015.!, i moguće, onako hipotetski govoreći teško da će ga nadmašiti u skorom periodu nastavljanjem mnogih paralelnih sintagmi i repeticijskim reciklažama vlastitih ideja, ovaj peti mu rad pokazuje upravo činjenično stanje stagnacije da je došao do takvog nivoa nadahnutog stvarateljstva nakon kojeg mu valja uzeti novi elan s nekim novim nabojem.

To novo 'oružje' čak i nije prepoznatljivo u zvučnom dizajnu s obzirom da su boje, melodije, tehnikalije i kompletna infrastruktura praktički nastavak "Nade". Istina, ovaj puta nema nikakvog gostujućeg muzičara poput Valentine Stojanović na flauti, no taj novi spektar ideja je konceptualni prikaz jedne romantike što se širi i van opsega neke emotivno-ljubavne kohezije, te tematskog pozitivizma kome je do sada stremio. Premda, kažem, boje i intonacije nisu ništa bitno promijenile svoje dezene, tu su i dalje fine improvizacijske šare klavijatura razvijajući lajt-motive u suptilnim pravcima visine, duljine, dubine, mirisa, arome i protoka vremena pribjegavajući i natruhama ezoterije u vrlo sukladnim formatima samo 3 instrumentala od kojih svaki iznosi više od 20 minuta, ta romantično-kompulzivna seansa ovdje pokazuje jedno sasvim drugačije lice kada primjerice, slikovitije dočarano, očekivano ugodna beletristika dramatičnom dinamikom mic po mic uranja u mrakove, strahove, neizvjesnosti i kronološkim pogledom ka unazad analizira široki dijapazon proteklog vremena s nimalo prijatne i optimistične strane.

Poput recimo nekog ruskog realista ili Alberta Moravie (pa i još nekih), ovaj album razvija lagodno primirje kada je naoko sve u životu posloženo kako treba, barem s one idlične strane, mada se kroz retke nazire da je mnogo toga ustvari samozavaravanje činjenicama koje ne mogu dugo biti u idealnim proporcijama. Kao i u životu, mnogo toga ne štima: glavni junak se godinama tražio tumarajući putešestvijama lažnih obećanja, vlastitih propusta, omaški, bivao je prevaren i izigran, melodramatično se obreo u utočištu pronašavši zaklon i najprihvatljiviju opciju povjerenja i samopouzdanja da je konačno svoj na svome, no razmatrajući sve te krhotine života što ih je uspio sastaviti u adekvatan sklop nečega idealnog, shvaća da, premda je u jednom trenutku dobro prošao, dolazi vrijeme turbulentnih previranja s katastrofalnim učincima po njegovo unutarnje stanje.



Kroz debeli okular obzora prikazan je njegov recentni život i kako je došao do njega fokusirajući se prvenstveno na duhovno-emotivnoj relaciji što se u prve dvije teme doima poput lagodnog maštarenja na plaži u sumrak s rashlađenim koktelom. Ali avaj, okrene li se poleđina omotnice s prevrnutom jahtom, otkriva se brodolom koji jezdi čitavom fabulom priče stacioniranom u tri poglavlja "Vremeplov" - "Na obali" - "Besmisla" pridajući joj do tada nezamjetne detalje duboke frustracije, razočarenja i ogorčenosti što cijelom djelu donosi sasvim drugačije relacije od onih kojim nas autor lukavo vodi. Ovakvim sofisticiranim konceptom i gotovo knjiškom dramatizacijom Milan se othrvao onom poznatom pristupu metodičnog ponavljanja artista 'kada sve štima, ne treba mijenjati'. Unio je mračniji akcent priči što prati tog 'glavnog lika' gotovo od prvog albuma kada je bio smješten pored kućnog ognjišta sa svojom muzičkom kutijom i sitnim igricama razonode, pa počeo gluvariti shvativši da je neborbeni autsajder koji se bez ispaljenog metka svaki puta vraća kući razmatrajući se na drugom i trećem albumu poput Salingerovog "Lovca u žitu" Holdena Caulfielda, ali dakako u zrelim godinama i to ne u New Yorku ili nekoj urbano prenapućenoj sredini, nego negdje u prirodi tražeći svoju osamu za meditaciju. "Nada" mu je uistinu donijela povjerenje da je konačno spasio i sebe i druge, a "Na obali" nošen tokom svijesti uviđa svoju ulogu marginalnog antijunaka bez kontraverzija kome je sudbina dodijelila trenutno nezahvalan položaj što je garancija da se saga nastavlja.

Nesumnjivo je da Milan pokazuje iz albuma u album sve veće artističke poduhvate multidiscipliniranim potezima. Prevazišao je onu osnovnu bazu izgradnje glazbeno-stilskog idioma, da ne kažem suhoparnog instrumentaliziranja koje se kod mnogih kantautora sažima u kolekciju nabacanih kompozicija, često i bez nekog osobitog artizma s tek ponekim blijeskom. Njegova posebnost je ta priča koju neprestano razvija, evo sada već u petoj epizodi. Promotrite li, od 2012. naovamo svake godine je objavio jednu i kako stvari stoje, do kraja serije glavnome junaku ima još mnogo toga da se desi.

Naslovi: 1.Vremeplov, 2.Na obali, 3.Besmisla

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/10/2016