Milan se bez ikakve sumnje pretvorio u sjajnog i nadarenog multiinstrumentalista kroz samo tri dosadašnja albuma pokazujući rapidan napredak i u kompozitorskom umjeću. Najtalentiraniji je u radu po tipkovnicama klavijatura, radi samo instrumentalnu glazbu i doslovce se doima da ga niti malo ne tangiraju nikakvi stilovi, žanrovi i trendovi.

Na ovome albumu od čak 77 minuta on se i dalje revno drži u jazzy improvizacijama lagano pletući začaranu mrežu psihodeličnog zvuka većinom kompaktno i funkcionalno peglajući lagane tempove živih bubnjeva s vrsno odrađenim tehničkim finesama. Uz klavijature i bubnjeve, ovdje se nameću linije mekanih basova i nekoliko unakrsno satkanih sekvenca različitih boja harmonija, melodija i brojnih ambijentalno dekoriranih šara. Kompozicije su vrlo dugačke od 9 do 18 minuta, no nikako ne pate od dosade, letargije ili monotonije premda u mnogima provlači minimalističke gradacije. Uspjeva mu zadržati koncentraciju elegantnog stupnjevanja rafiniranog osjećaja da zna kada je nečega sasvim dovoljno i kada promijeniti tonalitet u registrima, tj. to je upravo onaj kreativni proces koji se često tumači da dolazi iz srca gurajući osnovni lajt-motiv kao bazu nadogradnje. Kompozicije odreda imaju svoju kompleksnost samim time što su rađene u slojevima, možda je i nebitno na koji način je tekao proces stvaranja i samog snimanja ovog materijala, no napraviti glazbu s mnoštvo, ponekad čak i 7-8, ako ne i više linija nije uistinu lako jednom muzičaru. To se daleko lakše ostvaruje kroz bend, međutim Milanu je to pošlo za rukom kao da se u suštini prihvatio obimnog posla pisanja partitura za prošireni bend u kome vodeću riječ imaju klavijaturisti. Greške su ovdje sasvim sporadične, kroz tijek albuma jedva da su i primjetljive, vješto su izbjegnute zamke ispadanja iz taktova i praktički sve stoji na svome mjestu. Odmjereno i većinom precizno, te i dalje bez neke ambicije da se ostvari barem jedna plesna tema.

Kako kod njega sve teče vrlo spontano u određenom aspektu i kroz trance obred (koji nema veze s technom), sofisticirano je razvezao konceptualnu priču o skloništu, zaklonu, onom imaginarnom, iracionalnom ili stvarnom mjestu, nebitno je, u kome ljudski duh osjeća svoju sigurnost, spokoj i mir. Premda kompozicije imaju rafiniranu finoću dubokog poniranja u potrazi za idealnim, kroz njih se osjeća i prisustvo nesigurnosti, bojazni od stranputica, osobnih zamki, kompromisa i predrasuda ka ostvarenju zadanog cilja - istraživanju mogućnosti i sagledavanju s mnogo strana te idealne 'tvrđave', odnosno utočišta u kome nema arogancije, netrpeljivosti, zlobe i negativnih psihičkih konotacija. Stvarajući svoje izolirano, sveto i neoskvrnjeno odredište od uvodne teme, naslovne "Utočište" u kojoj se fila i stanoviti funk/trip-hop s laganim tempom, prve prave jazzy šare dolaze nakon upoznavanja osnovnog lajt-motiva, tek negdje oko treće i pol minute što u njegovom kontekstu nije mana jer se njegova muzika nikuda ne žuri. Ima odličan poligon na kome razvija štošta uvijeno u ambijentalne dekore i melodične improvizacije sa strukturama koje su u aranžmanskom pogledu vrlo bliske. Na početku svake kompozicije dolazi taj glavni motiv koji se neprekidno razvija i transformira, koji put i u kompleksnijim gradacijama poput 15 minuta dugačkog komada "Nedostojan" koji se pretapa u "Sloboda kretanja" s mnoštvom 'vijugavih' melodija. Jedna od rijetkih koja započinje melodijom jest prilično melankolična i tugaljiva "U senci", puna intimističkog raspoloženja, sjete i muzičke blues patetike s akcentom na acid/jazz razdvojena na dvodjelni aranžman. Najveći kompozitorski doseg ostvaren je u najduljoj "Ničija zemlja" s povremenim uplivom u eksperimentalnije ambijentalne pasaže i najbogatijim rasponom unakrsno ispletenih dionica klavijatura punih različitih boja. Pojavljuju se i natruhe folk elemenata poput lelujavih obrisa sevdaha u psihodeličnom izdanju, a posljednja "Kod kuće" od svih najviše odiše upravo folklornom karoserijom i razigranim emocijama prikazujući da je možda ipak od svega najljepše i najudobnije vlastito ognjište. U kompoziciji si je Milan priuštio potpuni raskoš improvizacija s neskrivenim free-sadržajem, onako opušteno i samosvojno kao što se baš upravo kod kuće i treba osjećati.

Album je uronjen u toplinu prijatne, otegnute i vrlo mirne organske dinamike (manje-više sve su analogni zvukovi) sa solidno balansiranom 'sam svoj majstor' produkcijom u kojoj su ritmovi potisnuti na background dio infrastrukture. Nema nikakvih ekstremnosti i naglih prevrata, sve se odvija u ambijentalnim i atmosferičnim tokovima iz kojih izranjaju melodije i harme s ponekim istraživačkim potezima kojima Milan pokazuje znatan kreativni odmak strogo se držeći svojeg vlastitog principa revnog ocrtavanja figura i obrisa u neprekidnom slow-motionu s pričom i kompletnim konceptom razgranavajući sve bolje i izrazitije sposobnosti za širinu, dubinu i bogato nadahnute kompozicije s potpunim smislom.

Naslovi: 1.Utočište, 2.Nedostojan, 3.Sloboda kretanja, 4.U senci, 5.Ničija zemlja, 6.Kod kuće

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/12/2014