Jedno od ljepših izdanja gorko - emotivnog okusa s našeg najjužnijeg ex-Yu Balkana ostalo mi je u pamćenju prošle, 2024. godine. Mislio sam da će recenziju napisati netko s našeg portala, ali, nije je nitko napisao premda je Peđa ovaj drugi album post-punk benda iz Skoplja uvrstio među svoj godišnji top-10. Riječ je o bendu kojeg je još prije 5-6 godina pokrenuo Vasko Atanasoski iz Bernays Propagande i 21. vek, snimio s njima istoimeni prvi album, a onda ih napustio. Ne, nije tu bila nikakva nerazmirica jer je u postavi njegov kompanjon, gitarist Deni Krstev (a ovaj puta i pjevač i klavijaturist), odnosno, ovo je frakcija prijatelja koji isprobavaju što se sve može gibati, a odmah da kažem - i 21. vek i My Tear su skoro pa u tančine jako slični bendovi s poznatim scenarijom u svim aspektima. Post-punk melodičnih figura s jednom drastičnom razlikom, ovdje postoji i živi bubnjar Kristijan Lafazanofski (21. vek je imao programirani ritam) što čitavom performansu daje bolji šmek. Deni je mnogo toga naučio od legende Vaska, pa tako na ovome vrlo kratkom albumu od nepunih pola sata ima svega i svačega u fabuli razmatrajući makedonsku metropolu, urbanu snagu undergrounda, ponosan patriotski stav kakvog primjerice mnogi naši slavenski narodi nemaju (posebno Hrvati i Srbi) ispričavši 9 uglavnom kratkih i jednostavnih tema o hitnosti promjena ("Брзам нагоре"/ "Brzam nagore") u fantastičnoj kombinaciji The Smiths melodije s ranom The Cure/ R.E.M. potencijom iz zaista najranijih dana 80-ih, a u pozadini ima i synth harmonije, pa "На старите станици"/ "Na staroj stanici", "Космодром", a njih ima podosta kroz ovaj album.

Full album:



Ritam je izuzetno plesan i moćan, a konfiguracija pjesama sabijenih u klasičnom pop-formatu do 3 minute i malčice nešto duljem, baš upravo priziva hitove The Cure i uzbudljivost R.E.M. debija "Murmur" kad je Michael Stipe bio potpuno sramežljiv lik govoreći mumljavo o velikim stvarima nalik na Elvis Costella i, eh, danas presmiješnog Bono Voxa što se furao na John Foxxa iz prve postave Ultravox sa čudnim i teško razumljivim temama na koncu 70-ih. Na svu sreću, Dani je vrlo slojevit i rječit, dakako i odriješit, nije poput mnogobrojnih plagijata ušavši duboko u razmatranje samog naslova "Кога не се сакаме" (kad se više ne volimo) koji ne mora biti samo striktno čiste emotivne prirode između voljene osobe s kojom se prekida, stihovi su duboki, mogu biti personificirani i edukativni, recimo ja sam to osjetio kao veliki nacionalni ponos zbog gubitka imena Makedonija starih ofucanih prdonja Grka koji smatraju da Makedonci nisu Makedonci, potomci Aleksandra Makedonskog nego nekakve slavenske rugobe, sasvim slučajno dokoturane na njihovu granicu, odavno ionako devastirane države koja se već najmanje pola stoljeća želi teritorijalno odvojiti od Balkana. Odite Grci onda na Mjesec.

Krsteva fabula je zaista moćan pamflet, koji puta i sofisticiran, ali stil je čist i odličan. Naravno, na makedonskom jeziku, onako kako i treba biti, na bandcamp stranici benda ispisan na ćirilici (od Mizara naovamo je skroz benavo očekivati latinicu), tako da je album u kompletu vrsno odrađen i valja u skoro vrijeme očekivati i neke nastupe po ex-Yu regionu.

Naslovi: 1.Брзам нагоре/ Brzam nagore, 2.На старите станици/ Na starite stanici, 3.Истото го сакаш/ Istoto ga sakaš, 4.Космодром/ Kosmodrom, 5.Кога не се сакаме/ Koga ne se sakame, 6.Овој ден/ Ovoj den, 7.Нема ништо повеќе/ Nema ništo poveke, 8.Барем уште еднаш/ Barem ušte ednaš, 9.Само сакам/ Samo sakam

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 18/02/2025