Da su neki prorok ili barem gatara predvidjeli u doba albuma "Tender Prey" (1988) kako će se razorna, destruktivna i pogibeljna stihija jednom pretvoriti u pobožne litanije i crkvenu liturgiju, čist je očito da bi ih Nick sa svojim slabašnim ručicama uz pomoć još tananijih i nejakih šaka Blixe zagutitli u žaru štimunga junkie ekstaze. I iz tog iskustva napisali pjesmu "Kako sam zagutio proroka". A danas bi komotno mogao isklesati nastavak "Zagutio sam krivog proroka". Tja, 18. album Cavea i Loših Sjemenki ima intrigantan naziv što obećava, no otkako se sam gazda, a u mnogo slučajeva s Warren Ellisom u zadnjih dvadesetak godina naštancao kojekakvih soundtrackova i filmske glazbe pri tome zaradivši impozantan financijski konto pokrenuvši i vlastiti brend raznih proizvoda od knjiga, filmova, govornih aranžmana sve do kućnih potrepština, zaboravio je ono najosnovnije što mu je i omogućilo veliku reputaciju: rock glazbu. Njegova se karizma odavno iz zvijezde alternativnog rocka za atraktivne i mahnite klupske nastupe pretvorila u zabavljača za široke arene i stadione, takoreći postao je govornik masama, velečasni i propovjednik, preobraćeni, skrušeni član božjeg stada s ogromnim hordama župljana po čitavom svijetu. Imao je niz tragedija u porodici (smrt dva sina Arthura i Jethroa), a nedavno mu je i umrla stara prijateljica i priležnica Anita Lane iz ranih The Bad Seeds dana. Stoga je ovaj album u aspektu lirike iskonski nadahnut okrutnim životom, takoreći žrtvovanjem poput Abrahama koji je starom Jahveu u znak odanosti žrtvovao na oltar vlastitog sina, a Cave je tu žrtvu dao i pretrpio dvostruko, čak i trostruko. Ne, ne može se poreći da kroz fabulu ne lamentira vrijednost ovakvog starozavjetnog otajstva i sumnje u ispravnost jer su to sve bile tragedije na koje nije mogao utjecati u datim trenucima, ali možda je neke od njih mogao na vrijeme spriječiti, ali je na taj račun stekao ogromnu slavu sa zastrašujućom pozadinom stvarnog života. Na ovome albumu prolazi vrašku katarzu od tugovanja do optimističnog lamentiranja u onome 'jutru poslije' kada je vrijeme obnoviti iracionalno viđenje svijeta. To jest, ovdje se od one vječito razjarene i konfrontirano introvertne ličnosti pretvorio u nezaustavljivo pozitivnu lavinu biblijske ikonografije koja je osim pratećeg benda naoružana i s nekoliko gostiju - basistom Colin Greenwoodom (Radiohead), tehničarom čarobiranja Dave Fridmannom (Flaming Lips, Mercury Rev) i zborom Double R Collective koji je dao upečatljiv crkveni dekor.

Full album:



Zvukovi su mirni kao i same pjesme, nema nikakve rokačine, sve je podložno gospelu i bluesu pokazavši kako najmračniji trenuci i tragedije mogu imati pozitivne učinke nalik na crkvenu procesiju, euharistiju i obrede slavlja uzašašća kao izvantjelesno, odnosno duhovno iskustvo hrabrog vođe podstaknutog tugom i intenzivnom sumnjom u sebe samoga (najintenzivnije u pjesmi "Conversion"). Pjevušeći, recitirajući i vokalno improvizirajući, Cave u niti jednoj pjesmi ne prepušta impuls na ekstatičan način, dapače, vrlo je nonšalantan i sugestivan u pričama o susretu s duhom tinejdžera ("Joy"), obračunava se s vlastitom okrutnom rukom i životnom ulogom koja mu je dodijeljena ("Cinnamon horses"), gleda u nebo i zvijezde diveći se žabama krastačama koje pljusak osnaži ("Frogs"), priča o zagrobnom životu posvećenom Aniti Lane ("O wow o wow - How wonderful she is"), istražuje vlastitu smrtnost u susretu s Bogom ("Long dark night"), a bome na samome početku albuma ima i neočekivani izlet iz erotike u dječju, nevinu pjesmicu koja poprima potpuno novo, neugodno značenje ("Song of the lake"). A sama naslovna tema "Wild God" skreće pozornost da bol osjećaja shrvanosti i slomljenosti svakome dođe u nekom momentu života, da postoji taj dan kada se radost i tuga međusobno prepliću u stanju kojeg ste i zaslužili.

Impresionistički rad ovakve vrste kod Cavea nije ćudljiv i neobičan, ali je svakako onaj koji spada u domenu biblijskog otkrivenja s velikim ambicijama prosvijetljenja i duhovnosti. Blistavi slojevi zadivljujućih instrumentalizacija u pažljivo odabranim sporim pasažima i vijugavim tonovima minimalističke strukture gdje čak često puta bubnjar Thomas Wylder i nema nikakvu funkciju može se učiniti elitističkom pretencioznošću inkorporacije u katoličku svetu misu s teatralnim pedigreom spore i trome rock opere. Ustvari, moje mišljenje jest da je sve ovo kantautorska alegorija u potrazi za Bogom, skladom i smirenim životom, a to kod Cavea, tko zna, vrlo brzo može i nestati, to jest, možda nikad više neće napraviti ovakav masivan performans koji je ponekad malčice i zamorno dosadan baš poput mise.

Naslovi: 1.Song of the lake, 2.Wild God, 3.Frogs, 4.Joy, 5.Final rescue attempt, 6.Conversion, 7.Cinnamon horses, 8.Long dark night, 9.O wow o wow (How wanderful she is), 10.As the waters cover the sea

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 17/09/2024