Koliko je ovaj album bio nepotreban u vrijeme kada je Cave postajao zvijezda alternativne scene dovoljno govori podatak da ga je čitav niz kritike pokopao prilikom samog izlaska, no on je istovremeno najavio i mirniju, šlagerašku fazu, te očajni izlaz iz pakla poroka u kome je ekipa bila tijekom osamdesetih godina.

Ovdje je Cave obradio neke njemu drage pjesme i autore koji su duže vrijeme ostali u zaboravu - Alex Harvey ("The hammer song"), Jim Webb ("By the time I get to Phoenix"), Springfield / Farian ("The carnival is over"), John Bundrick ("Muddy Water"), Del / Wilkins ("Long black veil")..., neke vrlo poznate - Lou Reed ("All tomorrow's parties"), Johnny Cash ("The singer"), John Lee Hooker ("I''m gonna kill that woman"), te neke potpuno nepotrebne pjesme - "Something's gotten' hold of my heart" (Greenaway / Cooke), "Hey Joe" (William Roberts) ili "Sleeping Annaleah" (Newbury / Folger). Vrlo sličan album godinu kasnije objaviti će i R.E.M. - "Dead Letter Office".

Bez obzira što ovaj album nagrđuje bogatu diskografiju Nick Cavea, on ga ipak dokumentarno prikazuje u onom izdanju na koji je doživio svoje "omiljene" autore i njihove pjesme. Zanimljivo da je na basu gostovao veliki crni avangardist Barry Adamson, ali njegov doprinos na ovom cover albumu je gotovo neprimjetan.

horvi // 11/11/2002