Mogao bih se izbatinati što od starih, isluženih bendova i autora uvijek tražim kod novih albuma neki napredak, pomak, nešto uzbudljivo i osvježavajuće, ali ima ih toliko ofucanih da možda niti oni sami ne znaju više čemu služe ako nisu na vrijeme upecali barem neki dio popularnosti. Evo, White Hills su nakon krucijalnog, ključnog albuma "Heads On Fire" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4684 (2007), takoreći samozatajnog i malo primjećenog remek-djela kojeg su naknadno dopunili sa starim, neobjavljenim snimcima www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31771 (2022) utkali nadu da se vraćaju u ponovno odličnukreativnu formu, ali... Ostavimo li postrance djelomičan uspjeh s pojavljivanjem u popularnom vampirskom horroru "Only Lovers Left Alive" Jim Jarmuscha 2013. s Tildom Swinton, Tom Hiddelstonom i Miom Wasikowskom, koji im je zapečatio kultni status mračnog psycho-rock/ noise benda proširivši im reputaciju na precijenjene etikete 'najbolji njujorški bend' (uh, šta li ga ti potplaćeni kritičari ne baljezgaju), te brojne napise povodom objavljivanja ovog albuma, manje-više hvalospjeve, sve je to tako mizerno i ustvari napuhano poput onih samohvalnih izjava 'ovo nam je najbolji album u karijeri'. Zaboravite. Nemaju više bubnjara, nego ritam mašinu za koju je zadužena Ego Sensation, basistica i synth operaterka, a Dave Weinberg šteluje svoju gitaru nakrcanu riffovima, onomad, ko što mi reče jednom davno razočarani Razorblade Jnr., iliti Ivica Košavić, veliki fan The Jesus Lizard kada su objavili album "Blue" (1998) 'ma daj, Duane Denison je počeo svirati riffove, to nije dobro'. Usput, Lizardi, vjerovali ili ne za nekoliko dana isporučuju svoj novi album "Rack" za Mike Pattonov Ipecac Recordings, prvi nakon tog spomenutog, ti bokca s 26 godina diskografskog odsustva...



Ovo nisu oni prljavi, mračni, eksperimentalni, psihodelični, razvaljeni i omamljeni Hillsi, nego pročišćeno kanaliziran bend očito željan konačnog komercijalnog uspjeha. Imaju priču i fabulu inspiriranu idejama pisca i filozofa Josepha Campbella poznatog po knjizi "The Power of Myth" istraživajući ideju gibanja između oprečnih suprotnosti, kovanja vlastitog puta nesputanog dualističkim ograničenjima društva prikazanog kroz vapaj svjedoka, uglavnom autsajdera i buntovnika koji su ugušeni konvencijama i neskladima, a traže vrata u božanski misterij, što nimalo nije loše, ali u principu, sva ta pompa se svodi na lirski dio, dok je glazbeni vrlo jadan, providan i isklesan s nekoliko stilskih kalupa. Otvarajuća skladba "Throw it up in the air" čak malo i daje šansu za optimizam noise-psycho uvodnikom syntha i gitare, ali ubija raspoloženje s tom prokletom ritam mašinom ubacivši i djelomičan shoegaze šlih prilično tromog tempa kao da ga je programirao klinac koji sluša hip-hop, tamo od Wu-Tang-Clan šablona, ajoj. "Clear as day" je na razini Joy Division basa i isprekidanog, također tromog tempa ranih A Certain Ratio/ Cabaret Voltaire uz obilate synth efekte, može se čak naći i u dark-wave figurama Suicide, ali Weinbergov vokal je upečatljiv i snažan, a ima i ponešto eksplozije, no zvuči kao da je došlo iz 1981., elem prije skoro pola stoljeća zakašnjenja. Jbga, tada su Hillsi tek bili bebaći koji su se koprcali u jajnim stanicama svojih očeva. Glavni singl "Killing crimson" je u sklopu albuma neprimjetan, no video snimljen na ulicama New Yorka mu daje simpatičnu težinu Killing Joke i King Crimson od čak 6 i pol minuta španciranja po Varaždinu, pardon nekadašnjem glavnom gradu svijeta gdje se Weinberg selfie-camerom namjerno šepuri u stilu Iggy Popa i Alice Coopera, a Ego glumata Kim Gordon, Sonic Youth, narafski i to može proći kad bi današnji youtube bio aktrakcija poput MTV kao početkom 90-ih. I kad bi ja imao 30 godina manje, možda bi me čak i upecali za fana koji ništa ne zna o bendu. To jest, ovdje su odigrali ključnu komercijalnu igru na privlačan način malo iskrnavivši i značaj Simple Minds koji su se vozili u čarobnoj misiji 'Theme for great cities' još dok nisu bili razvikani 'jednostavniji smo od Simple Minds, vozimo se između suprotnosti ove fikcije' ujedno i davši zakukuljeno konkretan odgovor da se stvarnosti sudaraju u sporom protoku vremena. Interesantno, podosta filozofski za razglabanje kao portal za mističan ulazak u njihovu pop verziju mračnog psihodelika.

full album:



"Fiend" je još jedna mračna psihodelika na razini Pekinške Patke, albuma "Monotonija", ako se sjećate pjesme "Apatija", a ako ne, onda i kutova space-rock majstora Hawkwind sa solidno odmjerenim pasažima što se synthovima pretapaju u kratki ambient-drone instrumental "Closer" (nema veze s istoimenim drugim albumom Joy Division), da bi "The awakening" ušao u meditativni ambijentalni svijet Brian Eno-a s pulusnenim recitacijama na bazi synth harmonija i stihovima Dana McGuirea koji je u nekoliko navrata surađivao s Hillsima. Zadnja je naslovnjača "Beyond this fiction" u nešto vedrijem temperamentu s pop aditivima disonantnih vokala, čak i Ego ima arije (vrlo rijetko se pojavljuje tokom čitavog albuma), shoegaze je obilato prisutan s melankoličnim ugođajem mraka njihovih raspoloženja, gitarskih melodija i unakrsnih harmonija definirajući svijet kroz prizmu vlastitih želja, problema i osjećaja, ma nemam ništa protiv, ali fakat sam očekivao nešto sasvim drugo, a dobio sam album pun konformizma, neborbenog indie-rock duha koji uglavnom, daleko od nekadašnjih ranih Pixies stremi samo ka paravanu za razumijevanje i racionalno sažimanje današnjeg svijeta. Nema više Bowievske bolesne paranoje, futurističke globalnosti i mračne sjene Ian Curtisove omče iznad glave. White Hills su se pretvorili u klasičan indie-rock band za fanove Warpaint, The Foals i The Cure. Okey, ovo je u redu album ako komercijalno uspije, samo mu fali pravi hit kojeg još ne mogu napraviti. Za tako nešto trebao bi im "World don't cry" i jednostavne ljubavne pjesme ako ih uopće znaju komponirati. S ovakvim pristupom su neprohodni i daleko od pop publike kojoj streme.Možda je ovo neki prelazni album... ali u principu je loš što se mene tiče i u tome se mnogo puta zajebem.

Naslovi: 1.Throw it up in the air, 2.Clear as day, 3.Killing crimson, 4.Fiend, 5.Closer, 6.The awakening, 7.Beyond this fiction

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 04/09/2024