home > mjuzik > Splintered Metal Sky

kontakt | search |

WHITE HILLS: Splintered Metal Sky (God Unknown Records, 2020)

Njujorških White Hills-a na ovim stranicama nije bilo poprilično dugo jer mi se osobno nisu dojmile transformacije iz psihodeličnog space-rocka i noisea u indie-rock kaput, a i ozbiljno sam se zabrinuo što se to dešava s njima na prethodnom, vrlo blijedom albumu "Stop Mute Defeat" (2017) na kome su gotovo o klin okačili gitare i uhvatili se synthova i elektronike. U međuvremenu ih je iskoristio Jim Jarmusch za horror film "Only Lovers Left Alive" (2013) s vampiricom Tildom Swinton u glavnoj ulozi (partner joj je Tom Hiddleston) i dao im dobar komad role u kojoj sviraju staru, žestoku pjesmu "Under skin or by name" s EP-ija "Glitter Glamour Atrocity" iz 2007. pa se nakratko dalo pretpostaviti kako će ih ova zaslužena pozornost ponovno vratiti na staze bučnog psihodeličnog i eksperimentalnog rocka. Ali ne. To za sada ostaje iza njih.



Na spomenutom prethodnom albumu i onom prije njega ("Walks For Motorists", 2015) tražili su novi izraz sa željom da se konačno izdvoje iz underground branše u nešto prihvatljivije i radiofoničnije premda su kroz dotadašnju karijeru imali pregršt 'hitova' koje uglavnom nitko nije vrtio, a za to su si djelomice i sami krivi. Puno materijala su štampali u ograničenim tiražama samo za vjerne fanove ne dozvoljavajući medijima da brćkaju po njihovoj diskografiji. Lijepa basistica Ego Sensation i Dave Weinberg (gitara, vokal) mijenjali su postave s bubnjarima, klavijaturistima i još ponekim muzičarima fokusirajući se sve više na minimalistički uređenu strukturu kompozicija zaobilazeći one gorde koloplete psihodeličnih noise-rock improvizacija, te se ovdje prikazali u posve novom izdanju koje ama baš nikakve veze nema s njihovom dosadašnjom ostavštinom, štoviše ovdje su potpuno novi i drugačiji bend koji je okrenuo sasvim drugačije lice: tvrdo, ali čisto. I konačno željno i spremno za široki auditorij.
[ White Hills ]

White Hills   © 2020

Vođeni principima avangardnih struja šetali su svojim velikim selom od 8 milijuna stanovnika snimajući 'terensku' atmosferu na audio uređaje i prenesli ih u svoje gitare i žive instrumente istom mjerom onako kako su to upriličavali veliki John Cage i Karl-Heinz Stockhausen, elem od konkretne glazbe (zvukova zabilježenih u ex/interijeru) satkali su bogati kolaž fabule o pulsirajućem paradoksu New Yorka koji odavno više nije 'glavni grad planete Zemlje'. Stacionirana tematika je oscilacija i evolucija promatrana kroz ljudsko postojanje i ponašanje spram tehnologije i hiperaktivno arhitektonskog preoblikovanja grada nakon onog kobnog 11.IX 2001. od kada se neprestano ruši i ponovno gradi, što u strahu od ponovnog terorističkog napada takve vrste, što od prirodnih elementarnih nepogoda, a bome i od političko nestabilnih konotacija koje peru i deru USA sa svakojakim paranojama, hipotezama, distopijskim tutnjavama i nadmetanjima da više ništa nije sigurno i da više nisu 'obećana' nego prokleta zemlja koja je doživjela svoj vrhunac naglo ponirući ka krahu poput Rimskog carstva. Kroz transkripciju konkretnih zvukova u živu svirku čuje se svašta - brum strojeva, podzemne željeznice, bušilica, brusilica, aparata za zavarivanje, zveketa mješalica za beton, kamiona, lupanja čekića, žamora ljudi, prometa, općenite gradske vreve, a bome i ponekih trenutaka mukle tišine koju prekida glodanje štakora napola pojedene pileće kosti tik ispod svjetlucave fasade Chrysler nebodera kada je grad skoro pa umro od društvenog života uzrokovanog Covid-19 pandemijom.
[  ]

Ovakvu realističnu sliku proželi su kroz novo iskovani glazbeni izraz kakav do sada nisu prakticirali: učestale breakove 'kreni-stani' što održavaju suptilan, no za njih do sada netipičan i nekorišten, post-punk ritam s naglašenim radom bas gitare, baš onako kako je to simbioza dva najznačajnija albuma Peter Gabriela ("III/ Melt" i "IV/ Security") još početkom 80-ih fluktirala na relaciji sjajne ritam sekcije John Giblin/ Tony Levin (bas) - Jerry Marotta/ Phil Collins (bubnjevi). Ovdje bubnjeve metronomskom preciznošću potpisuju Ego & Weinberg, no ne treba dvojiti da je Steve Shelley (ex-Sonic Youth bubnjar) dao svoj doprinos budući da je album snimljen njegovom studiju. Vjerojatno im je rekao i pokazao kako treba što zvučati, a može se biti i siguran da je ponešto odlupao, njemu to ionako nikad nije bio težak zadatak. Glavnina zvučnog sadržaja su obilate, ali prigušene gitarske manipulacije u pozadini naglašenih ritmova što, pak dočaravaju no-wave i industrial, one rane Swans, nekih obligacija Einsturzende Neubauten, te odjeka avangardnih formacija Tuxedomoon i Cabaret Voltaire, sve iz 80-ih godina prošlog stoljeća, a nije naodmet ne primijetiti i značajan utjecaj Throbbing Gristle i SPK metoda koje su Ego i Weinberg savršeno dobro kanalizirali kroz eksperimente da dobiju posve novi zvuk i stil.



Mada prvi singl "Illusion" može zavarati s gostom Jim Jarmuschom na gitari (!) da je pred nama album s riffovima, prava slika je posve drugačija. Album ima čak 5 kraćih instrumentalnih 'skitova' sastavljenih od transkripcije konkretnih zvukova u škripu/ noise koji se savršeno dobro uklapaju u čitav koncept kojeg otpočinje "Now Manhattan", pulsirajuće razbijajući post-punk/ industrial noise s neizvjesnom atmosferom pozadinskih gitarskih eksperimenata i zajedljivo vijugavih Weinbergovih vokala. "Digital trash" počinje kao špranca nekog početničkog Cabaret Voltaire komada kad jedva da je Richard H. Kirk umio odsvirati neku poštenu melodiju na mini moogu tokom 70-ih, no pretvara se u psihodeličan dance-rock/ industrial/ EBM plesnjak za Suicide fanove, a onda slijedi eruptivno troma industrial bombčina "Honesty" sa Simone Marie Butler iz Primal Scream na šaputavim vokalima kao potpuna opozicija Weinbergovim mračnim, gotovo grčevito-ošamućenim i narcisoidnim performansima kakve do sada još nikad nije imao. Mnogo nalikuje na pjesmu Borghesie "Blato", ali čisto sumnjam da su White Hills uopće čuli za te legendarne Slovence.



"Rats" s još jednom gošćom, Yasmine Hamdan pjevačicom i glumicom iz Libanona (rođena 1976) je opasna tema o propasti velikog američkog imperija, namjerno protkanog s ovakvom suradnjom sukobljenih kapitalističko-kršćanskih/ fundamentalno-islamističkih relacija; doduše Yasmine i nema osobitu rolu osim egzotičnih 'nijemih' atmosferično-egzotičnih arabeski, ali je vrlo upečatljivo, poput recimo suradnje također libanonske pjevačice Dunye Yunis na onom čuvenom albumu Brian Eno & David Byrne - "My Life in the Bush of Ghosts" (1982) u pjesmama "Regiment" i "The carrier" koje su islamski kritičari komentirali kao blasfemiju jer je bila isuviše izazovna i provokativna. Žena ne smije biti ovako otvorena na javnim snimkama, pogotovo ne nekih američkih i zapadnjačkih glazbenika ogavno sablažnjive popularne kulture protiv koje se treba boriti. Svašta bezveze. Kao da neki usrani tukac fundamentalist napadne novi film Borata "Subsequent Moviefilm" (2020) u kome je između ostalog koristio glazbu Gorana Bregovića i rumunjskih Fanfare Ciocarlia da dočara svjetsku zajebanciju Covid-19 kroz ionako duhovitu i inteligentnu sprdačiju s degutantnim potezima što neodoljivo podsjećaju na Rokere s Moravu.
[ White Hills ]

White Hills   © 2020

White Hills možda čak i nisu bili svjesni kad su radili ovaj album da se približavaju takvoj razini poimanja duhovne zajebancije s religijsko-političkih aspekata na koje žele ukazati iz svojeg dobro stacioniranog undergrounda. Jeste, sad im je pravo vrijeme da isplivaju na površinu, daleko vidljiviju nego li prije 5 ili 10 godina. Za mnoge će ovaj album biti iznenađenje jer između ostalog na njemu se pojavljuje i Jim Coleman iz Cop Shoot Cop i Human Impact kao samplerist u dvije pjesme - mračnom electro-industrialu a'la Suicide "Numbers" i završnom polu-instrumentalu "c:CoNSTRUCT" gdje se jasno vidi što je taj magičar pridodao svojim samplersko-elektronskim poduhvatima kao da su White Hills u najmanju ruku pozvali pokojnog Peter Christophersona (Throbbing Gristle, Coil) da im osmisli pravu atmosferičnu, mračno začinjenu kulisu.
[  ]

Promjene su očite. Ne stremi se komercijalnom izrazu, ali nekolicina pjesama ima dušu i srce da se dopadne daleko većoj audijenciji nego li su je White Hills imali ranije što ne znači da su sada bolji. Drugačiji su, pop-ističniji, daleko kraćih formata i fokusirani u činjenicu da ovakvih bendova u New Yorku ima na stotine, kao što mi je rekao čuveni saksofonist Ken Thompson iz Gutbucket još davne 2005. u KSET-u prilikom nastupa s Girls Against Boys 'zašto vi Europljani tražite svoje nove idole u starim? To vrijeme je prošlo. Girls Against Boys su bend kakvih u New Yorku ima u svakom klubu. Što vi to uopće slušate? Samo ritam koji vas na nešto podsjeća?'

White Hills su odmakli s umjetničkim dojmom i gitarskim tretmanima koji nisu improvizacije nego su transkripcija stvarnih zvukova, usudim se reći Hendrixovski eksperimentalno, ali nimalo melodično, što uopće i nije potrebno, isto kao niti kod Sonic Youth ili Joy Division. Ranije su imali Weinbergove psihodelične gitarske wah-wahove, danas ih više nemaju, ponekad su asocirali na distzorzirano raštelani Pink Floyd s Barettom na gitari, niti toga ovdje više nema, bili su prljavi u zvuku, posve iščašeni i neodređeni što je bilo jako privlačno, ali danas su precizirano odmjereni, srezaniji, posve drugačiji u zvuku i stilu namjenjenom novoj publici koja ih tek sad otkriva zbog Jarmuschovog filma. I tu se sve preokreće naveliko u kompozitorskim kompromisima koji su još uvijek ok. Konačno će ih netko puštati na radiju...

Naslovi: 1.Midday memory, 2.Now Manhattan, 3.a:CoNSTRUCT, 4.Digital trash, 5.No fear, 6.Honesty (feat. Simone Marie Butler), 7.b:CoNSTRUST, 8.Rats (feat. Yasmine Hamdan), 9.Numbers (feat. Jim Coleman), 10.Morning memory, 11.c:CoNSTRUCT (feat. Jim Coleman), 12.Illusion (feat. Jim Jarmusch)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/11/2020

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Brezplačno sadje za vas, gospa

MATEJ KRAJNC: Brezplačno sadje za vas, gospa (2020)

| 24/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: 113

MATEJ KRAJNC: 113 (2020)

| 23/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Shadow of Fear

CABARET VOLTAIRE: Shadow of Fear (2020)

| 22/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Koncert (& Alex Bass)

MATEJ KRAJNC: Koncert (& Alex Bass) (2020)

| 21/11/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Melinoe

AKHLYS: Melinoe (2020)

| 20/11/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Splintered Metal Sky

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*