Sjajan album! Američki psihodelični space-rockeri, ljubimci Julian Copea su podarili svoj prvi zvanični album. Ove godine planiraju turneju po Europi, pa tko zna, možda ih sretnemo i na našim prostorima... Momentalno su genijalni, friški i originalni.

Priča oko ovog sastava počinje negdje oko 2003. godine kada je začetnik oko retro ideje space-rocka, gitarist i pjevač Dave W. iz New Yorka ozbiljno počeo tražiti suradnike za rad u ozbiljnom autorskom bandu. Premda je već prije polučio neke rezultate u manje znanim lokalnim sastavima, a i sama retrospekcija space-rocka počela doživljavati svoju pravu revival revoluciju preko vrlo komercijalnih, ali i plitkih britanskih Doves ili vrlo strukturnih Japanaca Acid Mothers Temple uz brojne frakcije, uspio je pronaći konciznog bas-gitaristu Ego Sensationa i bubnjara Bob Belmonda. Sasvim slučajno 2005. čuo ih je Julian Cope, frontmen nekadašnjih znamenitih psihodeličnih britanskih new wave majstora Teardrop Explodes koji im je remiksirao i objavio debi rad "They've Got Blood Like We've Got Blood" za svoju mini etiketu Fuck Off & Di. Izdanje je objavljeno u ograničenom tiražu i gotovo ga je nemoguće pronaći, a i sam Cope je na njemu znatno pripomogao u instrumentalizaciji. Sljedom samog razvoja banda, Cope ih je 2006. pozvao kao predgrupu u Camdens' Koko, te su White Hills ujedno dobili i sjajnu šansu da iste jeseni održe mini turneju po Britaniji. Priča se da su tom prilikom isijavali strašnom gorućom energijom i psihodeličnim koncertima koji su za sobom povukli brojno underground sljedbeništvo. Uz ovo neformalno izdanje imaju još jedan posve nepoznat i teško dostupan demo rad sa stanovitim Arch Drudom koji ih je navodno i spojio s Copeom.

Otvarajuća skladba "Radiate" i završna "Eternity" su čvrsti rockerski brojevi nabijeni gitarističkim punk slojevima u psihodeličnoj varijanti Pere UBU, My Bloody Valentine, Ride, The Jesus And Mary Chain, ali i kraut-rocka, te je svaka sličnost sa žestokim Acid Mothers Temple sasvim pristojna usporedba. Vokali su razliveni, dosta nerazumljivi i pretopljeni u njihovu prilično žestoku melodijsku aranžiranost s brojnim wah-wah efektima i upotrebom synth harmonija, no to nije sve. Druga skladba "Oceans of sound" je pravi plesni psycho-rock/noise hit i zaštitni je radio-difuzni znak ovog albuma. Ima garažne punk-rock žestine, sjajnih psihodeličnih gitarskih 'Hendrix' efekata i jedna je od boljih kompozicija u povijesti space-rocka, mada niti neki sukladniji žanrovi, poput kraut-rocka nisu imali bolju i energičniju skladbu. Sami početni riffovi podsjetiti će na The Jon Spencer Blues Explosion kao da će prsnuti legendarni "Bellbottom", te u njoj ima i podjednake količine bluesa i žestokog indie-rocka s distorziranim basom i wah-wah gitarom. Sjajna stvar. Nakon kraćeg predaha u "Return of the speed toilet" koji traje svega nešto više od minute i svodi se na psihodelični gitarski uvod koji dolazi iz pozadine, slijedi najdulji komad albuma "Don't be afraid" u trajanju od gotovo 27 minuta. To je tema koja počinje vrlo sporo s brojnim efektima tipičnim gotovo za gothic-industrial (synth, vjetar, sirena, koraci, telefon...), nakon čega kroz fade-in dolazi hipnotički ravnomjeran ritam koji je specifičan ne samo za ovovjekovni post-rock, već i za gothic poput psihodeličnih The Cure, Cocteau Twins (hm, pa i The Stone Roses da su to ikad uspjeli ostvariti, ali su karike vrlo bliske) ili neke novije black metal izvođače (poput Xasthur ili Wormwood) uz psihodelične vokale koji se raspadaju u svojem odlasku u fade-out. Onda se tenzija pojačava distorzijom gitare, harmonijama syntha i brojnim efektima koji se redaju kao na pokretnoj traci uz stalnu vokalnu mantru 'don't be afraid', da bi oko devete minute cijelu stvar smirili i prepustili se hedonizmu ambijentalne glazbe. Synth koji proizvodi kružne zvukove otvara sasvim novu dimenziju zvuka White Hills ka skoro eksperimentalnoj ambijentalnoj glazbi gdje sastav pokazuje da nije uzalud postao miljenikom Julian Copea. U tom dijelu skladbe koji traje gotovo 6 minuta ulaze u sjajno osmišljen prostor gdje ne koriste bubnjeve već samo zvukove gitare, syntha i glasova, te stvaraju fantastičnu organsku space psihodeliju. Potom aranžman nadopunjuju žestokim zvukovima gitarskih solo dionica, umjerenim, odnosno istim, ali daleko žešćim bubnjarskim ritmom s kojim nakon 5-6 minuta odlaze u fade-out i ponovno prepuštaju mjesto ambijentalnoj glazbi koja nesmiljeno putuje kao kod eksperimentalnih elektronskih, pa čak i industrial-gothic majstora sve do konca skladbe.

Space-rock na post-rock način. Fantastično.

Album je odličan, te ako ste nekad voljeli ili imali afinitet prema Yes (barem album "Fragile", 1972.), Gong, Steve Hillage-u, Hawkwind, Can, Amon Dull II, a i psihodelično/eksperimentalnim Pink Floyd, Sonic Youth, Primal Scream, Spaceman 3, te već prije navedenim izvođačima, kao i shoegazing struji, pa i prema vrlo sličnom hrvatskom sastavu Tena Novak, ovo je upravo pravi album kojeg tražite. Daleko od nametnutne općepoznate srednjestrujaške produkcije.
Album je objavljen koncem 2007. (točnije 5.XI), nije uspio ući u kategoriju best-albuma iste jer su liste već bile gotove i malo tko je čuo za njega, te ga se s pravom može svrstati među best of albume 2008.
Od ovog sastava vrijedi očekivati ovakav fantastičan kompozitorski nastavak karijere. Pokojni mag undergrounda John Peel ih vjerojatno sluša, gleda i sigurno tvrdi da je baš upravo to što istinski vrijedi.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 28/05/2008