Psihodelična saga o potrošačkom društvu, konzumerizmu i nametnutim izmišljotinama korporativnih sustava.

'Bijela brda' na svojem zvanično četvrtom pravom albumu proširili su područja istraživanja ambijenata, buke i psihodelije sa većom dozom elektronike i synthova, te su se po prvi puta u karijeri postavili u poziciju angažiranog reakcionizma u borbi protiv općeg kaosa izazvanog konzumerizmom i korporacijama vladajuće elite.

Po već starom dobrom običaju jezgro benda koje drže Dave Weinberg (vokal, gitara, synth) i lijepa Ego Sensation (bas, vokal, synth) ponovno su se zaželjeli novih faca u postavi, pa su tako dosadašnjem bubnjaru Kid Millionsu dodjelili status gosta uposlivši ga u samo dvije skladbe. Millions je ionako bio samo pridruženi član (radi u stalnoj postavi Oneide), a novim bubnjarem je postao Lee Hinshaw. Na koji period, neizvjesno je reći; u zadnje 3 godine ovo im je treća takva promijena. Listu 'novih faca' nadopunjuju dva elektroničara - Shazzula Nebula (synth) i Antronhy (bubnjevi, elektronika, efekti i mix), no koliko se čini iz dosadašnjeg rada, njihove role su samo epizodne budući da je prethodni klavijaturist Pierre Auntour bio u sastavu samo za potrebe prošlog albuma "White Hills", inače prvog na Thrill Jockey etiketi. Naslov albuma "H-p1" basistica Ego Sensation je pojasnila da se tu radi o masovnom trendu koji opasno ugrožava ideale demokratskog društva. Kaže: 'ljudi jedva namiruju svoje mjesečne troškove za preživljavanje, no kada je u pitanju neki novi trend poput iPhone-a, spremni su otići u dugovanja i minuse na svojim računima. Vic je u nama. Želimo biti povezani sa svim tim novotarijama niti ne sluteći da se udaljujemo jedni od drugih. Nestaje humanosti, prodajemo naša uvjerenja konzumerizmu kojim hranimo korporativnu mašineriju. H-p1 je pojednostavljeni simbol kompleksnih rezultata koji proizlaze iz ovakvih sistema kojima vladajuća klasa zaluđuje mase'.

Stoga se album nameće kao angažirana priča u kojoj se proteže vapaj obespravljenih, može se reći, praktički svih nas koji smo na bilo kakav način izloženi korporativnom sistemu s kojim vladajući sustav hara sa svojim izmišljenim bolestima poput krize, recesije, sličnih gluposti i hirova u koje, hoćemo ili nećemo, vjerujemo da postoje jer nas bombardiraju sa svojim materijalističkim igrama oko rasta švicarskog franka, cijene nafte, kineskom ulaganju američkog dolara, nesuglasica u EU, borbi protiv terorizma... Obične laži iza kojih stoji politička propaganda u svrhu otimačine i pljačke, ništa drugo. Ma kakve borbe za pravdu i boljitak demokratskog napretka, to su samo priče 'onih' s vrha da nam zamazaju oči...

Uvodna "The condition of nothing" je upravo takva storija uvijena u psihodelični noise-rock, te zajedno sa instrumentalom "Movement" u kojemu se fino razaznaju efekti zvonjave daje do znanja kako je nastupilo alarmantno vrijeme pučke uzbune. Instrumentali inače tvore većinu materijala, pa White Hills u dva vrlo dugačka broja razgrađuju tematiku kroz elektronske spojeve analognog gitarističkog noisea - "No other way" i plesnoj "Paradise" (s obiljem elektronike) u kojima se osjećaju sve one njihove ranije vrline stare škole Hawkwind i kraut-rocka. Još tri instrumentala, daleko kraćeg tajminga su "A need to know" u čistom ambijentalnom okružju klasične elektronske sfere nalik na Brian Enoa, zatim eksperimentalni "Hand in hand" s obiljem prostorne psihodelije i "Monument" zagušen sa tribalnim bubnjevima koji asociraju na 'necivilizirano divljaštvo' kada su se stari domoroci, tj. Indijanci okupljali u borbi protiv 'blijedolikog okupatora i tiranina'. U preostalim pjevanim kompozicijama "Upon arrival" na pragovima ranijih Sonic Youth iz 80-ih i završnoj, čak 17 minuta dugačkoj naslovnoj "H-p1" sa naglašenim riffovima posve degradiraju dobar dio današnje suvremene civilizacije naslonjene na materijalizam i poslovne sisteme bankarskog društva u skladnom stilu koji ima i ponešto upijenih percepcija de-kompozicijskog aranžmana. Valja napomenuti da nakon pune četiri godine ponovno imaju 'hit' ili barem nešto što se može vrtjeti na klasičnim radio programima, spomenutu "Upon arrival" koja dođe nešto kao idealna zamjena za već zaboravljenu, a i prilično nepoznatu "Oceans of sound" sa albuma "Heads On Fire". A također, "H-p1" je unatoč eksperimentima i instrumentalima, do sada njihovo najprohodnije i najlakše slušljivo djelo. Nije težak i onoliko mutan, nejasan i nerazgovjetan poput ranijih radova.

Pun pogodak.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 05/12/2011