"Heads on Fire" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4684 je bilo jedno od malo primjećenih remek-djela 2007. godine s još nekoliko odličnih radova. Hillsi su tada mnogo obećavali, kasnije i mnogo eksperimentirali, pa mijenjali bubnjare i još ponekog gitarista, ali je jezgro Dave Weinberg (gitara, vokal) i lijepa Ego Sensation (bas, vokal) ostalo isto. Uporno su guslali psihodelični space rock podložan brojnim inovacijama, bili čak i na pragu svjetskog uspjeha kad ih je Jim Jarmusch angažirao u horror filmu "Only Lover Left Alive" (2013), a onda su nepotrebno okrenuli u hipsteraj, elektroniku i indie-rock da komercijalno naplate priznatu kreativnost, no nije išlo. Ustvari, išlo je pogrešnim putevima pristojnosti i umivenosti orijentiranoj ka radiofoničnosti. I nisu bili prepoznati na širokoj sceni. Prethodni album "Splintered Metal Sky" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30192 u jeku prvog vala COVID-19 pandemije 2020. je bio solidan povratak u formu s posve drugačijim načelima, pa opet nije uspio jer se u međuvremenu promjenila gotovo čitava indie i alter rock generacija koja ih ionako nije zapazila na vrijeme. Praktički su ostali na počecima, evo, otkrivši vrelu ćud tog prokleto fantastičnog debija s glavama u uzburkanoj vatri kojekakvih opijata da su u to vrijeme životarili u New Jerseyju radeći kao konobari u ozloglašenom bircu Darkroom u Lower East Sideu svake noći se filajući stimulansima kako bi ostali budni do 6 ujutro, a onda išli u studio i snimali pjesme do podneva spavajući potom do sumraka kada im je počinjala smjena za šankom. Takav tempo je doveo do mnogih svađa i nerazmirica, na koncu je originalni bubnjar Bob Bellomo popizdio i napustio bend, skoro da su se raspali i mogli su komotno nastaviti život frustriranih probisvjeta što isto takvima svake noći toče pijaču.

Međutim, desilo se čudo. Ono vanserijsko, ne toliko za alternativni rock, koliko za njih same. Kada su nakon prethodnog albuma spremali koncertni film, pronašli su ostatke čitavog sessiona iz 2007. na hard-discu od 16 Gb u starom brodskom kovčegu iz Drugog svjetskog rata, očito zametnutog s još gomilom stvari kao što su rukom pisane bilješke o konceptu, tekstovima i crtežima, te su to poslali svojem prijatelju, stručnjaku za informatiku u San Francisco da iz čiste znatiželje saznaju da li se tu opće više išta može spasiti. Na njihovo veliko iznenađenje hard-disc je proradio, sve snimke su vraćene, a ovdje se pruža nevjerojatna kolekcija dopunskih snimaka koje pokazuju tu psihodeličnu rock ludoriju u nanovo miksanim hvatovima.



Podsjetimo, originalan album za Rocket Recordings je imao 6 pjesama, iznosio je nepunih 48 minuta, izdavač je sam odabrao kompozicije, a ostatak šutnuo u zapećak jer se od mahom svakodnevno omamljenog benda i nije baš previše moglo dobiti na nekoj konstruktivno-bilateralnoj razini. I sad, ovdje se nalazi gotovo dvostruko više materijala koji pruža uvid u potpuni izvorni koncept. Neke od originalnih pjesama su skraćene, no u principu, sve je ostalo isto tom albumskom izvorniku s nevjerojatnim seansama koje čine onu pravu draž, ono što je možda manjkalo kad se album pun straha od smrti zbog pretjerane konzumacije droga i hedonizma, želje za preporođenjem i duhovnim reminiscencijama tih godina preslušavalo. Ovdje je neobičan uvodnik "The instrumental head" prožet vitlajućim synthom i Black Sabbath riffovima u space-rock wah-wahovima, komad kakvog bi svaki stoner bend poželio imati jer odmah lupa u glavu, ali samo prve dvije minute; očito ga izdavač nije htio zbog naglog laganog psihodeličnog prelaza, kao niti instrumental "Inoke tupo" što eksperimentalno švrlja synthom i papučicama distorzije po teritoriju "Ummaggumma" nedodirljivih Floyda. Ih, tja. "Is this the road?" je hvala Bogu i sreći, spašena usnula ljepotica na tragovima Sonic Youth; Weinberg je ovdje opako nafuman, sriče stihove iz mrakova vlastitog vampirskog kovčega kojeg je prepoznao Jarmusch, a škripovi gitara i synthova dobivaju makabrične relacije najtežih noćnih mora u jezovito dinamičnom trip aranžmanu sa dekompozicijskom završnicom. Dalje, priča ide o onim temama koje su izbjegnute - "VTDS" nastavlja instrumentalni "Ummaggumma" LSD eksperiment, eh, tko smatra taj album Floyda bezvezarijom, sasvim sigurno veliča "The Dark Side of the Moon" i tu nema nikakve pomoći. Gutni trip i odvali, ponekad treba. Ali, pravi biser je 9 minuta dugačka "Visions of the past, present and future" koja pokazuje točno stanje benda sklonog žestokom punk-rock početku i onda slijedi sonicyouthovsko razbijanje strukture seciranjem vlastitih raspoloženja od letargije ka eksploziji nakrcanoj wah-wahovima i solažama, dok se 7 minutna "Silent violence" izvaljuje iz snažnih stoner riffova i elektronskih synth podloga.



Naravno, za one koji još uvijek nisu slušali originalnu verziju iz 2007., ovo je ogroman zalogaj gdje se otkriva remek-djelo "Don't be afraid" od 20 minuta (u originalu je bila 27 minuta!). Nije potrebno je slušati. Prvo ovo izdanje, a potom original koji je itekako osakaćen i nepotpun poput 'edit' varijante kompleksnog zvučnog filma. Uzmimo ovako: koincidencija je slična s albumom "Sons and Fascination" Simple Minds iz 1981. što ide u paketu s dopunskom drugom pločom "Sister Feelings Call". Jedno bez drugoga ne ide. Zna se, išla je jer je Jugoton objavio samo prvu ploču. Za drugu je valjalo otići u Trst ili Austriju. A ovi Hillsi su iz zaborava izvukli vrlo slično remek-djelo u kompletu, pa makar, evo s punih 15 godina zakašnjenja.

Naslovi: 1.The instrumental head, 2.Radiate, 3.Inoke tupo, 4.Oceans of sound, 5.Speed toilet, 6.Is this the road?, 7.VTDS, 8.Don't be afraid, 9.Visions of the past, present and future, 10.Silent violence, 11.Eternity

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 05/10/2022