Lol Tolhurstje bio prvi bubnjar The Cure snimivši s njima prvih 9 najznačajnijih albuma, a onda je zbog teškog alkoholizma nakon najslavnijeg "Disintegration", samo netom poslije objavljivanja izbačen iz postave početkom 1990. U nekim interviewima je Robert Smith spominjao taj eksces radi kojeg su kao bend bili na ivici propasti i raspadanja jer Lol je jedva uspio snimiti taj posljednji rad, dok za žive svirke uopće više nije funkcionirao, pa je na zamjenu pozvan Budgie iz bratskog benda Siouxsie And The Banshees. Lol je nakon napuštanja The Cure formirao sastav Presence s kojima je realizirao 2 albuma, a potom 2002. elektronski Levinhurst sa suprugom Cindy Levinson, da bi se 2014. odselio iz Engleske u Los Angeles. Tek samo jednom se priključio izvornom bendu 2011. za obljetnički koncert povodom tri decenije od albuma "Faith", no ekipa ga nije prihvatila da ostane s njima premda je primljen u Rock and Roll Hall of Fame 2019. kao punopravni član originalne postave. Upravo je s Budgijem pokrenuta ideja za ovaj kolaboracijski album još kad su prije COVID-19 surađivali u kratkotrajnom projektu Curious Creatures s bubnjarem Kevinom Haskinsom iz Bauhaus u kućnom studiju bubnjara Motley Crue - Tommyja Leeja, međutim, Haskins ih je brzo napustio jer je otišao na turneju s Bauhaus, pa im se pridružio Lolov irski susjed Jakknife Lee s kojim su eksperimentirali (između ostalog i na AI stroj). Kako su mjesecima radili i svirali, s vremenom ih je povremeno posjećivao i The Edge (U2) koji se zainteresirao u spoju ranije suradnje s Jah Wobbleom i pokojnim Holger Czukayom, međutim kad je nastupila pandemija, album je bio nedovršen i ozbiljno se razmatralo da se objavi takav kakav jeste u instrumentalnoj varijanti. Sasvim slučajno je za ovaj projekt saznao James Murphy (LCD Soundsystem) ponudivši se da nešto otpjeva, a kako je krenulo u dobrom smjeru, odlučeno je da se dovedu gostujući vokalisti koji su sami napisali tekstove za izabrane stvari izuzev Bowievski rasplesanog U2 krautrocka "Train with no station", ustvari LA Dusseldorf kojeg je napisao Lolov sin Gray, a u njemu gostuje i sam The Edge. I skupili oni impozantnu vokalnu ergelu - Bobbi Gillespie u 3 teme, potom Isaack Brock iz Modest Mouse, Lonnie Holley, Marty Lattimore, Pan Amsterdam, Arrow de Wilde, Mark Bowen… ukupno devetoro gostujućih vokala pri čemu je James Murphy otpjevao dvije pjesme, a kako je odmicalo snimanje i detaljizirao se konstruktivni kostur, samo po sebi je došlo ime albuma s obzirom da je u L.A. pronašao zajednicu koja ga podržava unatoč tome što grad ima tendenciju da uništi svakoga novog doseljenika. Lol ga je prvi put posjetio po odlasku iz The Cure, a Budgie 2007. nedugo nakon razvoda s kolegicom Siouxsie Sioux. Stoga je fabula različiti spoj kojekakvih komentara od idealnog mjesta samoubostva, oporavka, preko iskušenja, sve do institucionalnog rasizma i lascivnog holivudskog cinizma pri čemu, kako reče Lol, svakog došljaka se ovdje gleda i doživljava poput nevažnog prodavača u trgovini, a jedino što je važno jest proizvod i roba.



Album iznosi nešto manje od sat vremena, ima 13 stvari, a ono što se generalno provlači jest sjajan smisao za ritmove, elektroniku i psihodeliju počevši od uvodne "This is what it is (to be free) (feat. Bobbie Gillespie)" u laganom tempu poput vrlo sličnih izbojaka The Chemical Brothers s ponešto orijentalnih orkestracija. Naslovnu temu "Los Angeles" pjeva u prepoznatljivom stilu James Murphy; komotno sjeda u opus LCD Soundsytsem koji su ionako veliki fanovi post-punk ere počevši od The Fall, Talking Heads, te naravno plesnije sfere The Cure, a ovdje se ritmika bome uhvatila i za Adam And The Ants. Jedan od singlova "Uh oh" s otkačenom Arrow de Wilde iz relativno novijeg L.A. pop-punk benda Starcrawler i nešto mirnijim Mark Bowenom, gitaristom bristolskih Idles. Stvar je simpatična kombinacija plemenskih afro ritmova, elektronike i noiserske gitare, a sve u nekom osvježenom duhu zaboravljenih Bow Wow Wow.





Veliki pogodak je naredna Gillespijeva "Ghosted at home" natovarena psihodelijom i madchester-pop ferijama, pa se nižu komešanja "Bodies" s malčice bijesnijim Lonnie Holley i Marty Lattimore kroz suvremenu art/ post-punk elektronsku gothic inačicu grubosti i šaputanja, naglašenih ritmova i ambijentalnih staccato dekoracija uronivši čak i ponešto u glitch/ techno/ trance instrumentalu "Everything and nothing", a što je zanimljivo Lol i Budgie su iz bubnjarskog seta izbacili činele poput Peter Gabriela čime su dobili kompletan elektronski dekor tijekom čitavog albuma. Gostovanje repera Pan Amsterdama u "Travel channel" se doima samo dodatkom za popunu prostora i više odgovara za recimo frakcijske projekte izašle iz Afrika Bambaataa porodice, a tu u drugom dijelu album jednostavno šteka i pada premda je uvrštena treća stvar s Gillespijem ("Country of the blind"), no, na svu sreću polet diže još jedan singl "We got to move" sa spomenutim Brockom iz Modest Mouse za kojeg je priređen rasplesani EBM na kojeg pjeva poput Andy Partridgea iz najranije faze XTC, mada bi mnogi mogli misliti da ovo pjeva James Murphy.



Završnica pripada The Edgeu, ali ne očekujte neke velebne solaže: instrumental "Noche oscura" je blaga varijanta U2 od albuma "Zooropa" prema "Pop" s dobro odmjerenom ritmikom i pratećim ksilofonima, poprilično new-romantics/ Roxy Music/ Japan/ Visage/ Ultravox/ Classics Nouveaux, a posljednja "Skins" s Jamesom Murphyjem je neočekivana vragolija satkana isključivo od ritmova gdje se prvi ambijentalnu zvukovi priključuju tek u drugoj minuti kroz pustinjački siže osamljenosti paradoksa u velikom i slavnom, abnormalno skupom gradu gdje je život okrutan za marginalce i one koji ne uspiju u komercijalnom aspektu, a toga su svijesni svi ovi akteri što su se uključili za ovaj rad koji govori o prljavom podzemlju Amerike s ironičnim podsmjesima arogancije umjerenog bijesa kome ne treba bolje oružje. A kako znamo da nitko ne garantira hoće li više uopće biti nekog novog The Cure ili Siouxsie And The Banshees albuma, ovaj rad bi valjalo ozbiljno shvatiti i uzeti kao mračnu indietronicu s post-punk elanom kojeg Lol i Budgie nisu zaboravili, ali činjenica jest da Los Angeles nema pojma o njihovom značaju što za nas znalce o njihovom rejtingu samo povećava uzbuđenje pred jezivo nemilosrdnom i brutalnom show-biz industrijom.

Naslovi: 1.This is what it is (to be free) (feat. Bobbie Gillespie), 2.Los Angeles (feat. James Murphy), 3.Uh oh (feat. Arrow de Wilde and Mark Bowen), 4.Ghosted at home (feat. Bobbie Gillespie), 5.Train with no station (feat. The Edge), 6.Bodies (feat. Lonnie Holley and Marty Lattimore), 7.Everything and nothing, 8.Travel Channel (feat. Pan Amsterdam), 9.Country of the blind (feat. Bobby Gillespie), 10.The past (being eaten), 11.We got to move (feat. Isaack Brock), 12.Noche oscura (feat. The Edge), 13.Skins (feat. James Murphy)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 09/03/2024