Njujorška je glazbena scena do početka prvog desetljeća 21. stoljeća, više od dvadeset godina bila u svojevrsnom standby životu, dopuštajući manjkom konkretnog glazbenog pokreta ostatku SAD-a i Britaniji da, kao što je to bio slučaj krajem 60-ih, preuzme primat u svijetu rock glazbe. Tako je, nakon folk pokreta sredinom 60-ih i scene formirane oko legendarnog kluba CBGB's sredinom i krajem 70-ih, grad ostao bez vrhunske glazbene fronte koja bi još jednom bila predvodnik zbivanja unutar "prve umjetnosti". Početkom novog milenija, grad nije dobio samo dovoljan broj izvođača za ostvarenje takvog "pothvata", već kompletni plimni val koji je preplavio svjetsku glazbenu scenu i čiji su predstavnici, crpeći prvenstveno iz punka i art-rocka, fuzijom najboljih aspekata glazbe svojih uzora i unošenjem vlastitih ideja, stvorili općenitu raznolikost u kojoj je svatko mogao naći nešto uhu mu ugodno. Iako su dominantni bili uglavnom post-punk-revival i izvođači s korijenima u punku i garažnom rocku, "dobrodošli" su bili svi od alt-country legende Ryana Adamsa, do benda koji je uz baltimorski Animal Collective bio najvažniji predstavnik elektronikom inspiriranog ogranka "pokreta" - LCD Soundsystem.

Bend je bio projekt tada (u trenutku osnivanja) trideset i dvogodišnjeg Jamesa Murphya, koji je u usporedbi s "klinčadijom" kojom je bio okružen, bio bliži krizi srednjih godina nego adolescenciji i ranim dvadesetima koji su postali glavno utočište novonikle kulture. Ipak, pokazalo se da je njegova zrelost, uz (naravno) njegovu izuzetnu sposobnost gradnje kvalitetnog groovea, njegova najveća prednost u usporedbi s konkurencijom. Upravo je ona LCD-ovoj glazbi donijela na trenutke mračni i dublji podton koji je vrebao iza pulsirajućih beatova i distorziranih gitara. Self-titled prvijenac donio im je popularnost među indie poklonicima, no uz izostanak značajnijeg komercijalnog uspjeha. Tu je pak veći uspjeh postigao kultni Sound of Silver iz 2007. godine, koji je ujedno dom i jednog od njihovih najvećih hitova - epohalne All my Friends kroz čije se tematsko i glazbeno oblikovanje i postojanje može promatrati i novi album, American Dream. Murphy je svojedobno priznao da mu je All my Friends proširila obzore što se melodičnosti i pop pristupačnosti tiče, te ujedno, uz Someone Great i New York(…), pokazala već spomenutu mračniju i misaoniju stranu njegovog pisanja.

Na tim je principima građen i American Dream na kojemu se isprepliće LCD-ov standard pjesama s dominantnim beatovima koji variraju od discoa do kraut-rocka, sa sve naglašenijim intelektom Murphyevih lirika. Tako je dominantna tema na albumu starenje. Murphy i bend zvuče kao da stvaraju i izvode s teško zanemarivim bremenom godina na leđima. Valja pojasniti da takav teret ni na koji način ne umanjuje kvalitetu njihova stvaranja, već joj (baš suprotno) daje dodatni "premaz" kulture ove ili one bojazni koja se posljednjih godina uvukla u bilo SAD-a. Upravo se tu povlači paralela sa samim naslovom albuma u kojem Murphy "koncept" Američkoga sna skeptično iznosi tek kao istrošeni privid koji su pojeli buržoazija i mamurluk jednog četrdesetdvogodišnjaka. Tako je čovjek koji se publici prvi puta predstavio riječima "yeah, I'm losing my edge" kroz već navedenu bojazan iskazao moć da, čak i mlađoj publici, prenese relevantna pitanja svoje, ali i univerzalne biti njegove generacije i srednjovječnog Amerikanca (čovjeka).

Sonično je album sve ono što ste od LCD-a navikli slušati, ali (prateći prozni izražaj) nijansu tmurnije ili pak melodičnije. Samim je time album, iako na trenutke emocionalno i zvukovno abrazivan i prodoran, zapravo bendov najpristupačniji album do sad. Od nebeske Oh Baby, jedne od najboljih pjesama godine, preko savršeno izvedenih buildupova Change your minda i How do you sleep, do diskom pogonjene i za plesni podij spremne Tonite - Murphy iz pjesme u pjesmu gradi svoju kritiku koja eskalira u naslovnoj American Dream. Kao jedina prava zamjerka može se navesti manji pad na samom kraju albuma, budući garažna Emotional Haircut nije mjerljiva sa sličnim numerama starijeg datuma, dok se Black Screen gubi u pozamašnoj minutaži i introa i outroa.

Ipak, ne može se poreći da je ovim albumom itekako uspješno nastavljen put jednog od najvažnijih, najutjecajnijih i u krajnjoj liniji - najboljih bendova novoga milenija. U različitim se "plodovima" pop-kulture, od romana do filmova, često poštuje, slavi i u nekoj mjeri romantizira osobe koje znaju istinski prodrijeti u stanje uma i duha drugog pojedinca ili kolektiva. James Murphy ovim je albumom još jednom dokazao da je jedna od takvih osoba, premda je sve brige i probleme o kojima piše, izgleda, morao iskusiti na vlastitoj koži. Upravo se u toj dozi iskrenosti, autentičnosti i postojane brige za budućnost prosječnog čovjeka krije prava čar ovog predivnog albuma. Svi se možemo nadati boljoj sutrašnjici, a American Dream nam pri tome može poslužiti kao adekvatan katartični medij koji uspijeva u (gotovo) svakom naumu te nam pri ostvarivanju istog pruža i više nego pamtljivo glazbeno putovanje.

ocjena albuma [1-10]: 9

ivan blažinović // 01/12/2017