Prošle su 4 godine od posljednjeg rada ovog oneman benda Amela Mahmića s Malog Lošinja na kome se bavio cyber metalom u progressive i post-black oblicima s mnogo ambijenata. Bješe to ponajbolji mu rad, EP "Lighthouse" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30802, a evo stigao je konačno i treći kompletan album na kome je očito mnogo i dugotrajno strpljivo radio (još prije cirka dvije godine je izbacio 2 nove stvari) peglajući i glancajući produkcijski dio posla jer, što se tiče svirke, tu nema dileme da je vraški potkovan svirač, praktički multiinstrumentalist s obzirom na gitare i elektronske dezene, vješto programirane ritmove koji ostavljaju dojam živih bubnjeva, a uz to ima čak i 3 gosta na vokalima. Album je ponovno konceptualan s tematikom o kurentnim dešavanjima u svijetu, promjenama koje se ubrzano razvijaju, posebice kod propadanja ljudskog mentaliteta diktiranog 'nevidljivim silama' koje svakodnevno kroje tok života, misli, svjetonazora, te budućnost i stvaraju strahove. Upravo s nevidljivim protivnikom "Invisible enemy" počinje ova fabula u instrumentalnom spoju ambijentalne psihodelije i gitarskih krešenda u kraćem post-metal izbojku, a onda dolazi prva vokalna "A sign" sa znanim Daniel Tikvićem (bio i na prethodnom EP-iju) kroz kompaktan progressive začinjen death/ black referencama gdje uz podulji uvod osim elektronskog ksilofona, vibirirajućih cyber efekata i nezaustavljive gitarske perfekcije, takoreći sprinta na 110 m s preponama do izražaja dolazi sjajno nabrušen metalic bas u funk referencama ispredavši proto-armagedonsku vizuru nevidljivog neprijatelja koji je sublimiran kroz potres, rat bez krvi, metaka i prijestolja, pretpostavimo da je stvar rađena u ono doba lockdowna kada još nije počeo rat u Ukrajini, a o nadolazićim strahotama u Gazi se nije niti slutilo. Odlična pjesma sa zavodljivim melodijama u osnovnom gitarskom lajt-motivu, a bome i optimističkom poantom da je čitav svijet u paranoji 'bili smo slijepi, propustili smo znak/ padamo, ali se ipak dižemo/ udaljeni smo, ali smo zajedno/ prevladati ćemo ili propasti'.



Naredni, vrlo lijepo orkestrirani "Losing the essence" spada djelomice i u prog-symphonic davši oduška za kombinacije virtuoznih 'guitar hero' i 'catchy' solaža, lakšim, vrlo prozračnih psihodeličnih tretmana s nekoliko nadosnimljenih gitarskih dionica, staccato bravura, čak i math-rock fragmenata uz finu dark-wave laid-back ležernost kao da su se Floydi ušaltali u U2 i rane Don Caballero opcije. Svakako najveće, vrlo ugodno iznenađenje je gostovanje iračkog pjevača Karam Endzeita (pravim imenom Karam Bassam) koji momentalno živi u Istanbulu, inače je frontmen Dead Tears iz Bagdada i njemačkih death metalaca Sunspire Cult iz Dortmunda, a ima i svoj prvi bend Anthems Of Isolation. Česti je gost kod nekolicine bendova (američkih death Entity Of Chaos, španjolskih thrashera Evil Never Lose, finskih melodic blejkera Too Much Said The Nature...). On je u pjesmi "Taghyr" (تغيير = promjena) dao veličanstven pečat svojim prodorno mračnim, dubokim growl baritonom nalik na Jens Kidmana (Meshuggah) oslobođenje života punog vizija misli mržnje i slobode u metaforičkom aspektu, a čak je i dva stiha otpjevao na arapskom ('تغيير وسيشرق النور في وجه الظلام - Promjena i svjetlo će zasjati u lice tame/ مناضلون, نار في وجه الاستبداد - Borci, vatra u lice tiraniji') što itekako pospješuje kompletan dojam ove najduže teme od 8 minuta veličanstvene Mahmićeve dekoracije satkane od suvremenog world-musica s aromom kvadrotonike orijenta i arabeski, technical deatha u umjerenom, srednjem tempu i dakako, vitalnih konzekvenci post-metala značajno unaprijedivši kompletan žanr suvremenog metala u kome Nile već dva i pol desetljeća stalno briljiraju, ali nikako da točno pogode u srž orijentalne strukture. Naposljetku, završni stihovi 'duh ne blijedi' (a zvuči kao 'the spirit never dies') opčinjavaju ovo malo remek-djelo koje se možda čak i pogrešno zove. Koliko mi se čini, s arapskog je točna transkripcija 'taghyir', ali nema veze. Riječ je o promjeni.



Središnji dio su tri veličanstvena instrumentala: "Reflections" je jedan od prvih komada koje je Mahmić objavio pripremajući ovaj album i može zavarati da je riječ o nekom sessionu U2 i Brian Eno-a kada su radili "The Unforgettable Fire" davne 1984. Nakrcan je ambijentalnim staccatima, ležernim tempom, atmosferskim kreacijama u delay/ reverb manipulacijama (sjetite se, primjerice legendarnih pjesama "Bad", "4th of July" ili "MLK") samo što se ovdje za razliku od post-punk/ new wave zvijezda točno osjeti post-metalni dio duše autora i velika sloboda šarenog aranžmana. Neka reverb staccata čak podsjete i na zaboravljeni bend Dean Warehama, Galaxie 500, samo šteta što je ova monumentalna kompozicija finiširana u fade-out. Nevjerojatna "Ending of the beginning" je sasvim druga dimenzija s istosmjernom psihodelijom aletrnativnog funk-metala nalik na Faith No More komade čuvenog "The Real Thing" remek-djela gdje umjesto Pattona gitarom u nekoliko oktava storiju priča Mahmić, ma znate da Patton ima vokal u 5 oktava, a ovdje gitara urnebesno šara, čak i disonante uz mnogo tehnikalija svako malo dižući melodičan segment iz takta u takt pozadinski se baveći i raskošnim dizajnom synth harmonija. Jim Martin, Billy Gould i Roddy Bottum su dobili fantastičnog nasljednika, evo, nakon gotovo 35 godina.



Nešto lakša i dakako, psihodelična "Aftermath" s tim odlično balansiranim tvrdim basovima izbija iz lijepog atmosferičnog snopa elektronike i gitara, simbioza Roxy Music, nekih new-romantics bendova i ovovjekih post-metal izvođača je mnogosežna, a recimo, u 80-im godinama prošlog stoljeća je bila nezamisliva, ljubitelji Maidena nisu slušali Floyde, a kamoli šminkerski new-wave. Ovdje se u 5 i pol minuta sjedinjuju nekad omrznute strukture rockera, vidiš, među kojima nema punkera i rap/ hip-hopa, a ja bih primjetio da je to omaška autora koji svojom zavidnom stilskom širinom objedinjuje mnogo žanrova u kompleksan glazbeni izraz. Dođavola, ako već sve ide u pičku materinu kako govori čitava fabula, onda su tu valjda uključeni i rubni dijelovi suprotstavljenih opozicija. Trebalo je tu staviti i onoga 'nečega', ma da ne preduciram rasističkog, tek toliko da se pokaže srednji prst, Islamska ekumena nikad nije pokazala punkerski revolt... Naposljetku, završna "Never be the same again" s trećom gostovanjem fantastičnog Juan Bacha, frontmena argentinskih melodic death Bestiarum koji je dao uznemirujući šlih teške depresije kada spomenute nevidljive sile oblikuju naše umove izokretajući istinu ostavljajući razum na margini. Poruka je jasna u refrenu 'nikad više nećemo biti isti/ uhvaćeni u mrežu neviđenog lanca/ promijenili su nas/ oblikovali naše umove/ ali mi ćemo ustati, oduprijeti se i ostaviti ih iza sebe'.

Demagogija i odlična svirka su ovijeni u ovih 45 minuta otkrivajući mnogo čari autora koji s islamske strane tumači svijet, istom kao i kršćani, a tu ama baš nema nikakve razlike dubokom promišljenošću, možda čak i suzdržavanjem u revoltu, ovo je jedan od najboljih albuma na tu temu još od legendarnih Idola "Odbrana i poslednji dani" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=314 po noveli Borislava Pekića koji je prikazao smušenog, nepismenog i neobrazovanog Srbina u vrijeme okupacije Vojvodine i Jugoslavije u 2. svjetskom ratu. Danas smo praktički svi neobrazovani i plitki, diplome i škole nam ništ' ne vrijede, vlada lopovluk i beznađe, rasizam i netrpeljivost, a toga će u našoj krasnoj Hrvatskoj biti sve više.

Naslovi: 1.Invisible enemy, 2.A sign (feat. Daniel Tikvić), 3.Losing the essence, 4.Taghyr (feat. Karam Endzeit), 5.Reflections, 6.Ending of the eginning, 7.Aftermath, 8.Never be the same again (feat. Juan Bach)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/03/2024