Prije svega, ovdje se radi o odličnom lo-fi bluesu, a možda vam od prve ime autora negdje odjekuje... Razmislite tko je Joško Ratković iliti J.R. Ne čini li vam se da je to neki naš dalmatinac s otoka? Možda vaš školski kolega s kojime ste potajno fumali joint slušajući najslavniji album Pipsa, odvalili na Kazalište i Valjak 'uuu čoveče, kako su dobri', a onda završili na koncertu Miše Kovača jer to se mora vidjeti i doživjeti. Ima tako jedna zgoda s mojeg posla. Direktorica nas prcala s obimnim zadacima, morali smo ostajati danima prekovremeno radeći po 10-12, pa i 15 sati dnevno što je uobičajeno u našem lijepom kapitalističkom sistemu za koji, uzgred, dobiješ samo slobodne dane ili sate, a nikako financijsku nadoknadu. I kaže moj kolega 'draga direktorice, danas je moja godišnjica braka, kupil sem karte za koncert Parnog Valjka, pa prosil bi vas da odem doma, stuširam se i idem sa svojom ženom na koncert, ponizno vas prosim, zutra bum ostal i do pol noći na poslu'. Skoro da je opal na koljena s molećivim pogledom kao na prvoj pričesti kad smo svi iz straha uzimali prvu hostiju na nepce dok nam je velečasni objašnjavao na vjeronauku kako se nikako ne smije ništa jesti, piti, a pogotovo sagriješiti prije prve, najsvetije ispovjedi s 8-9 godina kada i ne znaš što je grijeh i pokora. Bilo je tu i momaka koji su se totalno uplašili, jedan, Tane smo ga zvali i išao je u specijalnu školu, rekao je 1975. velečasnom 'druže velečasni, boli me jezik i osjećam pakao', cijela crkva je pala u ogroman smijeh, ha-ha-ha... Nego, direktorica mu je rekla 'jebeš taj tvoj Valjak, kad završimo posao, sve vas vodim na koncert Harisa Džinovića i onda ćemo se svi jebeno dobro zabaviti'.

Shvatili ste, ovo je ustvari šaljiv album s podosta sofistikacije u priči, a nije napadno razmetan. Potpisnik je, da skratim nedoumicu, polovica dueta Santorius Santorius iz Križa i onda je mnogo toga jasnije, kaj ne? Ovo je njegov solo rad, eh, da li prvi, ne bih znao, ali s tim potpisom, koliko mi se čini jeste prvi na Slušaj najglasnije, s matičnim bendom ima 7 izdanja (a uskoro i 8). Iskustva mu ne manjka, pa je ovaj izlet osmislio kroz konstruktivnu igru imaginarne radio emisije s uvodnim prologom "Radio Budućnost" i adekvatnom dramatikom od 9 autorskih pjesama u kojima se slobodno može razbijati tintara jer je poetika koji puta višesmislena poput važnih vijesti za čovječanstvo s dalekih svemirskih putešestvija na 66,6 mHz što je zapravo radio frekvencija za područje Istočne Europe koja radi od 65 do 86 mHz, a naša zapadna funkcionira od 87,5 do 108 mHz.

Ispočetka se ovaj konglomerat doima kroz rasplesani komad "Ne gledamo se više" popraćen programiranom ritmikom i dvije nadosnimljene gitare poput demo predloška, međutim daljni rasplet pokazuje da je to konceptualan zvuk na kojeg je J.R. nadodao efekte saksofona i syntha. "Moj postanak" žestokim riffom, a i odriješitom vokalnom intonacijom može zavarati da je riječ o nekoj zalutaloj snimci Partibrejkersa, točnije Caneta i Antona kada su snimali debi album davne 1984. bez bubnjara i basiste, a stiskovi na distorziju se nastavljaju u koračnici "offender" pojačanoj i s malo usne harmonike u laganijem tempu s aluzijama na Garage In July. Nađe se i Bo Diddley manira u kratkom boogieju "Tvoje srce daje ritam" i po svemu sudeći autor je vođen klasičnom preokupacijom 'žene i emocije', no onda dolazi zagonetna "evo gdje dolazi" s potporom klavijatura i fabulom o mogućem susretu s Đavolom na raskrnicama, onako kako to već i ide u blues temama. Al, uh, jbga, ne mora biti, valjalo bi pitati samog autora na što se točno odnose stihovi:

'Već danima grozničavo se pokušavam sjetiti
Gdje sam već vidio čovjeka tog i tog?
Ma pričali smo dolje na uglu Lubinske i Turopoljske,
Stavio je ruku na moje rame
Kad mi je rekao: Da

Krenuo sam prema tami, dubokoj svjetlucavoj tami
I plavi plamen me vodi k njoj
I kao da mi šapće:
Dođi mi, dođi dragi, biti ćeš samo moj

Dovraga, gdje sam već vidio čovjeka tog i tog?

Ili je to bilo kraj okretišta na Majstorskoj?
Sjedio je na ivici pruge kad mi je rekao:
Preći ću na drugu stranu, tvoju stranu, tamnu stranu
I biti ćeš moj, zauvijek moj

Već danima grozničavo se pokušavam sjetiti
Gdje sam već vidio čovjeka tog i tog?'

Teško je (ne)povjerovati da je ovo aktualna LGBT tema istočena u mrtvo-hladan flegmatičan drajverski legato blues, kako god, osjeća se velika inspiracija kojekakvih insinuacija o kojima ne bih razglabao jer je osjetljiv medikament današnjice. Nekoć smo u bivšoj Jugi imali jedan jedini problem kad su rockeri i svi umjetnici nešto nepoćudno govorili o komunizmu i socijalizmu, danas se može po vladajućoj eliti i sistemu srati, pišati i nadrkavati do mile volje, ali ako nešto loše progovoriš o spolnim orijentacijama, e tu su zakoni jebenog zlostavljanja kao da si napravio horror masakr iskasapivši najmanje petoro ljudi jer je i Vatikan konačno priznao da ne trebaju postojati predrasude. Heh, ako je J.R. aludirao na ovo, onda lirika zaista ima aktualan smisao i velika će potpora doći od bratske zajednice, a ako je samo puka blues imaginacija o susretu s nečastivim, onda ništa Bog zna kaj jer staroga Jahvea više ne zanimaju prastara naklapanja. Zamislite si da ste Bog otpočetka svega i kako je tekao razvoj Starog zavijeta, onoga kaj piše u Bibliji, Novog zavijeta i proročanstva, rekli bi ono kaj i jeste rečeno 'ostati će ljudi za kraljevstvo nebesko onoliko koliko ih stane na pusti otok', premda je Krist govorio apostolima da u kraljevstvu negovog oca ima nebrojeno mnogo stanova. Može se stoga pričiniti da ostatak materijala nema analizaciju, štoviše, "Sinovi" na mlađahan Canetovski pristup, čak i onaj post-punkerski kad je bio još u Radničkoj Kontroli (1981/82) pjeva, samo dosta rezervirano o mortalitetu, padu nataliteta 'sinovi koji odlaze, drže u ruci sliku svojih gradova/ sliku svojih predaka/ preko velike planine, uzdiže se mrak', auh, ovo je velika tema pokojnog Alana Vege (Suicide) da se zapitamo dična generacijo 21. stoljeća što će od nas ostati. U "Ostajemo mi" dolazi i dio odgovora 'već si mrtav i dok si živ' s angažiranom potkom o nelojalnosti sistema i društvenih kuloara, preseravanja malih duša što su zbog limuzine na leasing nadjačali svoje susjede trljajući im zazubice 'na rubu ponora', odnosno, kraće rečeno, ovo je unatoč legato tretmanu, odlična post-punk pjesma u rangu prvih The Fall. Poslastica je psihodelik "Ovaj dan" što iz minimalističke monotonije post-rocka/ bluesa/ krautrocka i kratke uvodne usne harmonike nosi flegmatičnost poznatog osjećaja ništavila završavajući topotom samplova željeznice, a uh, ti bokca, ovo je za prvo, napušena himna kao za drugu kulisu filma ili romana "1984" Georga Orwella kad su glavni protagonisti Jonh Hurt i tada prelijepa Suzanna Hamilton tražili svoju 'sobu 101', a završna "Pošarani grad" s daškom prgavo-nježne reminiscencije kojoj fali eksplozija, ima ukusnu Led Zeppelin/ Bare/ neo-folk akustiku nadomak grunge fikcija, ali J.R, je totalno trezven autor, tako se barem čini i umije pjevati falsete, prilično rezerviran, nedovoljno izvježban, a biti će.

Uglavnom, odličan album J.R.-a kojeg pričekajte da se pojavi na društvenim mrežana. Ovo je ekskluziva.

Naslovi: 1.Radio Budućnost, 2.Ne gledamo se više, 3.Moj postanak, 4.offender, 5.Tvoje srce daje ritam, 6.evo gdje dolazi, 7.sinovi, 8.Ostajemo mi, 9.Ovaj dan, 10.Pošarani grad

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 25/01/2024

> vidi sve fotke // see all photos