Prvijenac ovog dueta (Joško Ratković J.R. i Tihomir Mraović) nadebelo će podsjetiti na bolja ostvarenja niških Lihen koji su, po svemu sudeći zaokružili desetogodišnju karijeru i više ne namjeravaju raditi. Aleksandar Popović i Dušan Vukić imali su različitih oscilacija i eksperimentiranja s minimalizmom, no u globalu im se stil svodio na jednostavno programirani ritam, legato melodije i rijetke melodične izlete s redovito osebujnim Popovim vokalom koji je imao smisla za čudnovate lirske fikcije, katkad i posve nerazumljive. Na posljednjem albumu "First & Last" (2014) sabili su sjajnu pjesmaricu na engleskom jeziku i kad je izgledalo da su konačno pronašli pravi stilski izraz odlučili su prekinuti. Samo tako. Dosta im je.

Santorius Santorius se na svu sreću ne basaju s eksperimentima i širokom lepezom instrumentarija uglavnom se baziravši na akustične gitare (i amplificiranu tehniku), fino programirani 1/1 ritam, malo synth harmonija i usne harmonike uz tekstove na hrvatskom jeziku koji povezuju letargičniji i emotivniji dio romantike: ambijente, snena lutanja, iščekivanja, nadanja, melodramatičnost, patetiku... Onaj sigurniji i čvršći dio senzibilnog terena na kome se teško poskliznuti ako se drže svi konci u rukama. S tog aspekta lirika i ne pruža neke osobite čari izvan kruga dream-pop balada i pastorala, ali je vokal svojski uvjeren u sentimentalnost koja stilski, barem po načinu intonacije graniči negdje između Dean Warehama i Ian McCullocha, a tek dok malo jače podigne glas osjeti se blagi Cane (pjesme "Posljednji tramvaj" i premršava rokačina "Sivi mjesec"). Ako očekujete neke pseudoseksualne, neobične ili psihodelične sfere, teško će te ih pronaći, ali izgleda da ovome dvojcu to i nije neki prioritet osim skladanja što jednostavnijih minimalističkih crtica o finim i ugodnim, te fjakasto-relaksirajućim stvarima izbjegavajući bilo kakve negativnosti ili posrtanja u mračnije aspekte. Sve se gleda i doživljava isključivo kroz pejzaž, osobnu intimu i poneku nevinu poetsku igricu poput 'gdje god sam krenuo, nisam niti došao, kad sam se vratio, nisam niti otišao' ("Put"), 'bili dobri, bili zli, duhovi su slobodni' ("Siguran") ili najdojmljivije stihove:

"Poruke"

'Nestrpljivo otvaram pisma koja ne dolaze,
Čujem korake poštara, nikoga ne vidim.

Tko to sada dolazi?
Tko to praznu vreću otvara?
Pred mojim vratima..

Na telefonu slušam glasove koje ne čujem,
Na horizontu tražim glasnike, nevidljive,
Sanjam snove koje nikada neću usnuti.'

Ponajbolja, uvodna pjesma "Dolazak" u umjerenom new-wave/post-punk stilu vrlo bliskom prepitomim demo i nedovršenim radovima The Fall i Notwist možda će pobuditi solidnu dozu obečavajućeg adrenalina da ovaj album od 42 minute sadrži dostatnu količinu još jačeg uzbuđenja, no baš vrlo slično poput spomenutih Lihen, ta očekivanja vrlo brzo splasnu. Odlutaju u contry, americanu i letargične teme koje jesu poetski nadahnute i katkad prošarane s ponešto presramežljivog surfa ili gitarskih staccata u 2-3 solidna instrumentala "Lili", "Country hip" i "It's spooky", no krajni domet se svodi tek samo na solidan globalni melodijsko-lirski kostur za nešto mnogo kreativnije na čemu treba detaljnije poraditi.

Bezbrižno i vedro popodne bez ikakve obaveze. Taman za slanje sms-ova, e-mailova i promatranje komunalaca kako odvoze smeće. Pa, u takvom svijetu uopće nije teško živjeti...

Naslovi: 1.Dolazak, 2.Pitoma životinja, 3.Pustinje, 4.Lili (instrumental), 5.Posljednji tramvaj, 6.Srce, 7.Putokaz, 8.Lomi, 9.Poruke, 10.Country hip (instrumental), 11.Put, 12.Siguran, 13.It's spooky (instrumental), 14.Sivi mjesec

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 06/05/2015