Laiku se čini da je biti angažirani djelatnik svakodnevna razbibriga, takoreći obični reakcionizam na aktualne događaje s varijablama od relativno ozbiljnijih političkih lamentacija, društveno karikiranih komentara do sočnog humora kakav frca po društvenim mrežama i širi se munjevitom brzinom. Pri tome se stvaraju kojekakve skraćenice, anagrami, leksičke začkoljice, lingvističke cake, nastaju vicevi i tako redom svakojaki ušušur na koji se onaj (i oni) o kome je riječ odnose poput Žalosne Sove, indijanca iz serijala stripova Komadant Marka koji je izjavio 'pravi ratnik se ne osvrće na svračje graktanje'. Ono, što je rekao Plenković o Milanoviću i obratno, Tomašević u sukobu interesa s javnošću, to jest, način na koji se vodeći lideri obnašaju prema vox populi mnijenju tvoreći dinamički zaseban medijski accelerando, crescendo i decrescendo. Nasuprot tome, snažni angažirani umjetnici u koje svakako spadaju i punkeri, hardcoreaši, te određeni dio rockera, metalaca, repera i alternativaca mnogih žanrova daju svoje aktivističko-reaktivne vizure lomeći stavove o zadanim tematikama koje se tumače ponaosob, nebitno je s obzirom da nam je narod u svjetonazoru namjerno totalno razdvojen (medijska manipulacija, rockeri protiv cajki, punkeri i indie-rockeri protiv metalaca, moja pokojna matera protiv mene i r'n'r-a...) , ali važnije jest da postoji akumulacijska jezgra revolta. Jer, huh, što bi bilo da je nema? Voltaireovski mirno ignoriranje vladajuće garde, a to je uistinu teško za očekivati u tranzicijsko - revolucionarnim okvirima pseudo štovanja malog Isuseka u jaslicama kome su se došla pokloniti tri mudra kralja - Baltazar, Melkior i Gašpar, crnac, arap i bijelac, antirasistička fraza za židovskog gurua kojeg već dvije tisuće i sitni kusur godina cijeni čitava kršćanska ekumena bez obzira na sjebani julijanski datum 25. prosinac ili 6. siječanj.



Kanal B je svakako dio ovog segmenta; od samog početka djelovanja bavi se svojevrsnim protestima izrazitije nego li u ranijem projektu Transgresia s kojim je u cirka nepune 2 godine od svibnja 2017. do prosinca 2018. realizirao čak 56 albuma. Ovdje se duboko posvetio našem domaćem dvorištu oko Markovog trga i Pantovčaka, elem sistemu društvenog uređenja i njegove funkcionalnosti iz zračnog, štoviše ezoterično-sociološkog aspekta za razliku od onih koji ga doživljavaju iz žablje perspektive vidjevši i tumačeći samo prve redove klimavo naherene tarabe uočavajući lica i imena što se nalaze iza nje i recimo cijepaju drva, šišaju travu, roštiljaju, banče, prekopavaju zemlju, truju je herbicidima, seru i pišaju po njoj, a na orgijama redovito donose kurcijalno (a ne krucijalno) bitne odluke što transparentno objavljuju njihovi dobošari - vikari specijalizirani za manifestacije na pučkim trgovima, dakako uz raskošne fanfare, pregršt primamljivih reklama, te trnovitih ak(a)cija punih zamki i manipulacijski prljavih trikova da omamljena horda više ne razlikuje ukusnu sunčarku od zelene pupavke, a kamoli proton od feferona. Bitno je zbuniti egzaktnošću i kompetentnošću, jasnom demagogijom i nerazumljivim diskurzom, e, na to narod najviše otkida u ovakvoj komplementaciji. Teorija 'zdravog razuma' s kozmičkih referenci je ovaj peti rad Marka Šiljega nazvanog po skraćenici nacionalboljševizma, političkog pokreta koji kombinira elemente nacionalizma i boljševizma (iza kojeg se ustvari nalazi fašistički režim), prvotno figuriranog kao antikapitalističkog sistema iz vremena pada 'željezne zavjese', odnosno raspada velikog Sovjetskog Saveza, a odnosio se na dekret o idealizmu i funkcioniranju države po ruskim filozofima i teoretičarima Eduard Limonovim (učestvovao u našem domovinskom ratu 1991/95, snažno podupirao Srbiju, umro 2020.) i još uvijek živućim Aleksandar Geljevič Duginu, a ovaj prvi je i zaslužan za kreiranje zastave koja, ruku na srce, ne bježi mnogo od Hitlerove svastike. Ustvari, riječ je o sistemu koji nema ama baš nikakvu ideologiju osim kapitalističkog lopovluka zahvaljujući demokratskim slobodama izražavanja i ponašanja, a preuzeo ga je dobar dio istočne Europe nakon pada socijalizma (šmrc), ali ne i komunizma (bljak), evo vam primjera u Rusiji s Putinovim plinom, ratom u Ukrajini, bjeloruskog diktatora Lukašenka na vlasti od 1994., poljskog katoličanstva, mađarskog neo-naci premijera Viktora Orbána ili našeg sasvim bezveznog i bespotrebnog, hrvatskog huntaško-diktatorskog režima 'odluke donosi onaj koji ima oružje i medij' nalik na Augosto Pinochet Ugartea, predsjednika Čilea od 1973. do 1990., uzdravlje. Eh, koja demokracija, ti majku, da se posereš, dobro radi probava uz ovakve, naravno, ako ima kaj da se pojede, a ak' nema, onda po starome - gladuj i crkni, ko te jebe. No, zato imaš svaki dan HTV, samo zabava RTL (rakija, travarica, liker), Nova TV, puno radio programa, ma svako selo ima radio stanicu, svaki Hrvat ima mobitel, neki web-site, svi možemo komunicirati čak i s mrtvima, prizivati ih, ma ništa nije zabranjeno, nema cenzure, možemo se buniti, protestirati organizirano ili individualno koliko hoćemo, ali baš ništa nećemo promijeniti jer se više niti ne usudimo od svih tih bezuspješnih pokušaja spriječavanja zločina nad samima sobom.



Četiri podulje kompozicije od 5 i pol do 9 minuta uronjene su u posve drugačiji stilski siže: Kanal B je dosadašnji static harsh zamijenio atmosferičnim industrial noiseom i elementima drone ambijenta bez ikakvih udaraljki izuzev sitnih fraktura na koncu najdulje, četvrte teme. Synthovi i programi, te elektronska produkcija modernog dezena s pretapanjem osjećaja nelagode, uznemiranosti i psihodeličnih pejzaža sivih eminencija koje nam daju tobožnje demokratsko pravo zakukuljenih paravana iza kojih se nalazi globalistički uređena strategija organiziranog kriminala kome niti zakon ne može nauditi. A kako bi i mogao kad ga oni neprestano definiraju i tumbaju. Čovjek bi valjda svaki dan trebao pratiti Narodne novine da bude u toku s izmjenama amandmana zakona i ustava. I odmah iskače uvodna "Križ je nova petokraka", metaforički sročena inverzija bivšeg komunističkog sistema koji nije imao pakla i raja, ali je zato imao zvijezdu. Sada se kunu u religiju i vjeru poštujući narodska uvjerenja, može se vjerovati u što god se želi, više ništa s tog stava nije zakonom ograničeno ili marginalistički zabranjeno. Shodno tome dobili smo veselja, zabave, te "Folklor i zastave", čimbenike što stalno lepršaju tmurnim horizontima od Triglava do Pacifika u različitim pravcima kako vjetar puše; s istoka ili na istok potkrijepljen ravnomjernim minimalističkim periodima noise disonanti u kojima da se, recimo, uključi neki programirani plesni ritam, umnogome bi evocirao na dark-wave. Ovdje se autor približio kreativnom nivou novosadskog Dichotomy Enginea s udaljenim odjekom 'nijemog mrmljanja'.



Želja da se nešto postigne u ovakvom 'nazbolu' moguća je uz velika odricanja kreditinih uslova što zapaprče kamatu i otplatu takoreći za čitav život robovanja strahovima i paranojama nemirnog sna: spomenuta četvrta "Debilizacija umjesto aspiracija" je teška tema takvog bremena, spora, mučna, nervozna, olovno masivna psihološka tortura od punih 9 minuta slomljenih snova koji samo mogu biti opozicija bez presedana u individualnoj muci egzistencijalnog minimuma. Pa i premda je Bog ustavno priznat, završna himnična krilatica "Nemaj drugih vođa osim trenutnog" dovoljno govori o ćorsokaku u kome se vrtimo bez izlaza od mantinele do one naherene tarabe utapajući se u komešanju i gloženjima skraćenih vidika dokle nam vozikanje i šetnja amo-tamo dozvoljava od prvih susjedovih vrata do čvrsto betoniranog armiranog zida, ma sve jako nalik na fabulu Orwellove "1984" s još tamnijim i neugodnijim soundtrackom. Sjetite se, za film iz 1984. zvučnu kulisu napravili su Eurythmics, bio je to eksperimentalan synth-pop/ dark-wave, a ovdje je konfiguracija ambijentalnog post-industriala zakoračila u osebujan autorski izraz ubrzane drone akcije pune horror slika u dinamičkim intervalima kao da, primjerice, izgubljeni bezglavo lutamo hodnicima i labirintima natopljenim egzistencijalnim strahovima životne strke, vrlo blisko upokojenim Throbbing Gristle iz druge reinkarnacije od 2004., odnosno pune dvije decenije kasnije od uprizorenog Orwellovog distopijskog filma.



Sve ovdje štima na visokom kreativnom i ideološki angažiranom stilu bez ijedne vokalne mantre, stiha, a tek samo djelomice s insinuiranjem nijeme semantike. Album je kakav se i priželjkivao, Kanal B je van svake sumnje ostvario vrhunac fikcije/ fakcije izraza s jasno dorečenim gardom koji jeste za svakog frustriranog i nezadovoljnog, no teže ga je razumijeti zbog opravdano manje poznatog žanrovskog terena namjenjenog isključivo dobrim znalcima.

Naslovi: 1.Križ je nova petokraka, 2.Folklor i zastave, 3.Debilizacija umjesto aspiracija, 4.Nemaj drugih vođa osim trenutnog

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 25/12/2023