Drugi ovogodišnji, a treći po redu album brutalno opasnog autora po nervni sistem uobičajeno prosječnog ljubitelja Parnog Valjka, Đoleta Balaševića, Status Quo, Norah Jones i Cher sasvim sigurno neće i ne može istim intenzitetom prodrmati isto tako prosječne ljubitelje Merzbowa, Diamande Galas, Melt Banane, Kill Mother-Fucking Depeche Mode, Otep Shamaye ili Borisa Johnsona i Donalda Trumpa iz čistog i jednostavnog razloga jer su poimanja buke, potresa, nastranost, perverzije i inih lijepih životnih impresija što iniciraju želju i poriv za kreativnim izrazom sasvim oprečni.

No, ništa to ne znači točno. Ima ih, primjerice svirača noise-rocka koji tvrde da je Merzbow bezveznjak što samo škripi kako mu dođe indukcijski napon struje u laptopu preko adaptera iz kompresora za štemanje betona i asfalta, a velika većina svih navedenih ljubitelja rekli bi da se u zvuku Kanala B ništa ne događa, a naposljetku da to nije niti glazba, a još manje umjetnost. I oni koji to slušaju nisu zdravi, njih se ne može ozbiljno shvatiti. Ih, ah, uh… Traži li se pravilnik o empirijskim i egzaktnim mjerama glazbe, ovog samosvojnog autora nije osobito briga za to gdje što počinje i završava, što je kontrapunkt, harmonija, takt, polifonija, oktava, akord… jer je i sâm ovaj album nazvao anti-umjetnost. Jest, sukobljava se sa svime onime što je ovoj prvoj skupini ljubitelja pojam pozitive i ljepote, sklada i raspoloženja. Ah, pobogu, kad bi se po tim kriterijima računao 'art', onda ne bi bilo krimića, trilera, četrilera, petlera, horrora, porna, apstrakcije, znanstvene fantastike, eksperimentalne umjetnosti, avangarde, istraživanja… Svi bi živjeli u ljubavi kroz svoje melodrame, pili šampanjac, neki i običan kiseliš, slavili ili tugovali, a to nije ništa drugo do li kurac i kiselo zelje u bluesu kao dobro poznato sranje u tri čina s početkom, zapletom i krajem. Jipi jipi jaja jeje!

Kanal B se stoga strasno bori protiv hedonističkog tradicionalizma omeđenog normativom od toliko do onoliko. Ne poznaje te granice i hrabro ide izvan okvira ne hajući što će selo pričati da je zemlja ravna, a prvi čovjek na njoj je bio Kinez. On se spušta s visine neuobičajeno brzo. Svejedno je koristi li neko prijevozno sredstvo, sanjke, skije, koturaljke, bicikl, hoda, trči ili to radi u skokovima. Bitno je da radi abnormalnu buku kakvu recimo proizvode moje izlizane gumice na kočnicama od bicikla kada pokušavam prikočiti, a ljudi se jednostavno useru od straha kada čuju taj milozvučni 'krrrrrrrrššššššžžžžžž ččččččđđđđđđđ iiiiiiiiijucijuuuuu mrncjkjfkdskfgufhuhudhudhodhdohššššš'. E, to je taj efekt stvaranja paranoje, straha, izbezumljenosti, traume, šoka i zbunjenosti, a traje li ga traje 62 minute podijeljeno u 7 nejednako dugačkih komada opravdano nazvanim digitalnim brojevima od "01" do "07" stvorivši zasebne epizode kao u nekoj omiljenoj TV seriji. Prva je druga po redu u dužini, svega 14 i pol minuta najljepšeg noise harsha koji se uspio revitalizirati od nezaustavljivog odjeka spuštanja točno se odvojivši od drugog (naravno "02") koji je pak, najkraći u istom tajmingu s posljednjim "07", ali nije James Bond jer mu fali još jedna ništica što će reći da je manja ništica od Jamesa čiji se filmovi ne mogu kompresirati u 4 minute i 17 sekundi. Ma tko to kaže? Mogu. Vozi se u autu, puca, presvlači odijelo, toči martini, očijuka s nekom špancir sponzorušom koju nikad ne pofuka, roni po plićaku, ne fata lignje, malo pretrčava rižino polje, malo pustinju, malo uredno podšišanu livadu koja se ne koristi za ispašu jer bi ugazio u balegu zamusavši lakirane šuze, ma bitno je da s vremena na vrijeme isprazni šaržer, a prazno oružje baci u naletu agresije jer već u idućem kadru ima ga napunjeno da bi na koncu došao doma, na rešou kuvao prežganu juhu i pekao kajganu kako bi ostao vitak i stao u televizijski ekran. Zamislite debeloga Jamesa s dinstanim grahom na luku i tablom špeka, naravno sapunjarka. Film o njemu bi trebao iznositi dvostruko dulje jer ne može proći bez uzbudljivog kolinja, sarme i čvaraka.

E, onda nakon trećeg, dolazi četvrti čin u kome se čuje stenjanje, zavijanje i urlikanje ljudskog glasa u toj gromovito statičnoj buci s mnogo oscilacija, a to je zapravo treća epizoda po duljini od samo 13 minuta, pogađate, ugodnog sentiša kakvog bi Valjak rado pravio kad bi raja otkidala na njega. I još je kompleksnijeg aranžmana: prvi dio se bitno razlikuje od drugog, trećeg, četvrtog i petog jer se neprestano vrši vožnja iliti spuštanje, ima drajving, kao uostalom i sve teme. Peti komad dolazi i kroz buku željeznice, rečemo, ali nije nužno asocijativno s mnogo bržih amplituda i naglih preokreta u samo 4 i pol minute uz koje se sasvim ugodno može usisavati soba da bi došao ključni moment čitavog zapleta i otkrivenja u "06", najduljem komadu od gotovo 18 minuta koji dokazuje da nije riječ o nikakvom spuštanju jer je ova epizoda stacionirana u tvorničkoj hali, a gungula kakofonije strojeva ne dozvoljava klasičnom jakobincu da ovaj delirij naziva umjetnost. U pozadini se čuje ugodna mjuza iz garderobe i trpezarije gdje na radiju ne svira niti Valjak, niti Đole, niti Jole, nego, ha, pa ne valja baš sve otkriti kakva iznenađenja pruža ovaj komercijalno našpanan komad sasvim pristojnog pop formata u kandidaturi nadmetanja za vodeće pozicije domaćih radijskih top-ljestvica. Inače, u radionici se reže fleksericom, brusi i hobla, švasa autogeno i elektro, rade gateri, banzeki, cirkulari, kanterice, pile, koji puta i motorka se mora koristiti, a i kosilica na kerozin, te je potpuno jasno da ovo nije proba Miše prije turneje pa makar mu u pratećoj sekciji bili Napalm Death.

Finale, spomenuti Jamesov "07" je taman za odjavni poršpan, pun je života i happyend raspleta da Amerika nije obećana zemlja proleterska jer nema Ivu Lolu Ribara, Đuru Đakovića, Radensku tri srca, Aliju Sirotanovića, Jakova Sirotkovića, Đemala Bijedića i Lazara Koliševskog. Znači, sve je potpuno jasno, a ovaj album će se sasvim sigurno dopadati mainstream audijenciji kojoj se intrigantno udvara ne podilazeći kratkotrajnim 'hypeovima' jer mu manjka contemporary r'n'b, J-pop, mediteranska kancona i nezaobilazan turbo folk. Prepoznaje se po tome što ne nalikuje na ništa notorno znano i uz to, nema niti jedne obrade, majko Kristuševa, evo baš u trenutku okončavanja recenzije na radiju je neka hrvatska zabavnjača maznula Marillion - "Kayleigh". Znam koja, ali Kanal B nema takav običaj, barem za sad. Masa jedva čeka tako nešto, a do tada morati će biti primorani trpjeti originalne kompozicije kojih još nema na youtube.

Naslovi: 1.01, 2.02, 3.03, 4.04, 5.05, 6.06, 7.07

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/11/2021