Drugi rad opuzenskog Kanala B je pozamašni odmak od debija "Razvoj i blagostanje" (2020) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30297 varirajući homogenim kreacijama s 3 iznimno lukavo, pa i hrabro odvaljena komada. Sam naslov albuma dovoljno govori, kaj ne? Destrukcija je ionako motivirajući faktor svakog ljudskog bića, da ne kažem opće društvene, kolektivne, ekonomske, a kamoli političke svijesti. Razori, pa vladaj, uništi da bi ponovno stvorio i razgradio elementarno nespojive vrijednosti u potrazi za koječime. Bez propasti nema napretka, tako je i sama filozofija ustaljena još od stare Grčke i Rimskog carstva (dakako i mnogo ranije od Adama i Eve, Kaina i Abela), pobijedi protivnika i sve što stoji na putu da bi ego bio u potpunosti zadovoljen, uzdignut do samog Olimpa u društvu Zeusa i ekipe koja se kroz tisućljeća naziva raznoraznim imenima, ali je ista, premda protivnik čak niti ne pokazuje nikakvu želju za borbom, možda se predaje, možda niti nije svjestan da se vodi neki rat protiv njega, kako god, destrukcija je nepobitan dio zemaljske težnje za ispunjavanjem najprimitivnije ljudske mane - taštine. A ona (taština) redovito mnogo toga daje do znanja o frustracijama, neispunjenim očekivanjima, licemjerju, zavisti, pohlepi, sumanutosti, duševnim i psihičkim stanjima koja su markirana jednom te istom tendencijom želje za uspjehom naslađujući se činjenicom 'biti bolji' od 'nekoga'. U principu, tako funkcionira mentalni sklop čovjeka zbog slobode koja mu je, da ne razglabamo, po Stvoritelju ili demokratskim ustavima data. Međutim, šta dolazi nakon te destrukcije i kakvo je raspoloženje u idiomu, vrlo lijepo se saznaje kroz ovu intrigantno sročenu kubikažu Kanala B od punih 17 minuta. Naravno da se sukobi u tendencijama svjetonazora neprekidno odvijaju, bilo to raspredanje filozofskih polemika o (ne)principjelnosti egzaktnih pokazatelja da je destrukcija 'nužno zlo' kako bi se došlo do 'višljeg' stadija ili je poniznost i skrušenost mana, što će mnogi prihvatiti pod onom dobro ustaljenom uzrečicom 'ne hodaj malen ispod zvijezda', ali, hm, tu se lome sva ukrštena koplja. Kanal B ima svoju zvučnu viziju čitave polemike, evo, da ne banaliziram, a da opet ne odem u preširoka pojašnjenja. Premda nema tendenciju umjetnosti, a uostalom i etiketa koja surađuje sa Slušaj najglasnije se zove Not Even Art Records, mada bih tu ja štošta imao za komentirati da je baš glavna caka u tome 'da je umjetnost u tome što nije umjetnost', ona priznata, no Not Even Art Records nije niti daleko od toga da jednog dana ima zasluženo priznanje kako je sa anti-umjetnošću dospjela do umjetnosti. To su lukavi avangardni potezi hrabrih junaka koji stranputice mimoilaze sve uobičajene klišeje umjetnosti, a srcem i dušom se nalaze u njoj odbacujući bilo kakvu pomisao o općem priznanju, jer, jebi ga, kad postaneš priznat, a to nisi želio iz mnogih razloga poput najdosljednijih avangardista The Residents ili u novije vrijeme Deathspell Omega, onda ismijavaš cijeli sistem i sklop artizma poput cirkusanata, glumaca, književnika, režisera, slikara, filozofa, političara i inih što stoje iza maskiranih uloga. Kanal B jasno daje do znanja različitost poimanja takvih pristupa: prvo je ideja, djelo i realizacija, a onda ……………………………………………………… mnogo toga nema. Kao kad se stoji u galeriji ispred apstraktne slike s nabacanim bojama, kolažima, nadrealnim 'brljotinama' koje ništa jasno ne pokazuju, a biti ću ovdje daleko i skuliraniji, kada se sluša ovakva glazba koju niti jedan hrvatski glazbeni kritičar ne želi komentirati iz 2 čista razloga: nije čuo, a da i jeste čuo, ne bi imao volje razmišljati o njoj, na žalost.



Uvodni "01 (intro)" je moćno static harsh-noise rešetanje u minimalističkim repeticijama s jednom te istom slikom 'smajlića' uz kineski pozdrav Zapadu kojeg su osvojili komunističkim dekretom, još tamo davno, kada je Mao-Ce-tung zabludama diktatorske politike razvio ideju o najmoćnijoj naciji na svijetu unatoč Staljina i Tita: rad, rad i samo rad. Kinezi danas rade sve, bez ikakvog otpora, uzimaju plastične flaše iz Hrvatske, prerađuju ih i ponovno šalju u Hrvatsku (mislite da se plastična flaša pere i ponovno puni?) otvarajući put za nevjerojatan "02" od 7 i pol minuta homogenog škripavog noisea kao da su barem 2-3 najbolja blastbeat bubnjara na svijetu (izaberite po volji, meni su Martin Škaroupka iz Cradle Of Filth, Danny Herrera iz Napalm Death, te Sudoh Toshiaki iz Melt Banane no.1) odlupali koegzistentnu harmoniju nesnosnog death grind core noisea, a opet, veoma futurističkog i melodičnog zahvaljujući acid/trance strukturi proizašloj iz spajanja hardcore gabbera s punkom, black metalom, technom, industrialom izgarajući u autorovoj dosljednosti potpuno drugačije i alternativno postavljene perfekcije koja istovremeno pokazuje i nevjerojatan dinamičan uspon, daleko najbolji i najkreativniji do sada, slobodno kažem - ubija. Pjesma odmah ide na čelo najboljih hrvatskih kompozicija 2021. godine i nek' se žali tko se god hoće, baš me briga. Knjiga žalbe se nalazi na poznatom mjestu.

I na kraju "03" koja mi zvuči jako poznato. Poput Tehaca s prvog albuma "Edicius.tsXX". Minimalistička vibracijska repetativnost u valovitim konfiguracijama masivnog death ambijenta natopljenog psihodelijom, a to nimalo nije ugodno stanje pa makar se smirivali prozakom, normabelom ili friškim horsom made in ministarstvo vanjskih poslova, ambasada Afganistana u Damasku specijalizirana za rat, obranu, kontranapad, centaršutove, slobodne udarce, oružje i specijalni transport.

Naravno da je ovdje sve jasno, a kome nije, galerija suvremene umjetnosti ima sva pojašnjenja oko zvučnih instalacija na ditirambu destrukcije što je bilo prije, za vrijeme i nakon konstituiranja formalizacije sukoba interesa na bilateralnoj razini. Stoga se nestrpljivo očekuje nastavak ovakvih nemirnih, a uzbudljivih reintegracija koje ne traže neke druge nazive za mržnju, strah, teror, nasilje, opasnost, glad, bijedu, neimaštinu i još štošta toga što život ne čini dosadnom monotonijom prosječnog čistaća cipela na ulici.

Naslovi: 1.01 (intro), 2.02.3.03

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 17/06/2021