Dugo ih nije bilo na ovim stranicama, više od deset godina, a u međuvremenu su imali dva albuma. Zvijer industrial metala i elektronike iz Pariza možda više ništa neće izmisliti nešto novog jer evo već po četvrti-peti puta peglaju jednu te istu šprancu s kojom oni skloniji avangardi poput bratskih im The Young Gods neprekidno nadograđuju ostavljajući ih postrance, odnosno, takva publika ne može u potpunosti biti zadovoljna. Jer, od reforme 2007. kada su se očekivala čudesa nakon desetogodišnje diskografske pauze, čačkalo se po staroj krvi, da budemo potpuno iskreni, nisu ostala nikakva dublja sjećanja s obzirom da su povratničkim albumima manjkala vitalna načela ludila, težine eksperimenta i hrabrih gadosti od ovih zlih ljudi. Stoga ovaj album kroz 40-ak minuta sadrži sve te sinteze održavanja na životu: malo magije, prijetnji i hladne, nonšalantno prepoznatljive opuštenosti da je sve ionako otišlo dođavola. Jeste, ima povremene čarolije u zametcima kad počne uvodna, zlokobna "The fall" nakićena synthovima poput jezivih violina, Marco Nevesovih citiranja 'madness' i uranjanja u apokaliptične lirske prizore. Međutim, to je ona znana osnovica od koje ne mrdaju i tek samo kroz kraće intervale vrše intermezza nastavljajući svoj klasičan, tromi i plesni stil ciljajući na uobičajene šarže kao što je znatno brža "Out of mind" kakvu su pred tridesetak i više godina isporučivali s daleko konzekventnijim thrash elanom utjecavši i na Butthole Surfers za "Who was in my room last night", sjećate li se? Uglavnom, od njih se očekuju mračne i košmarne teme, recimo neočekivane, a takvih je ovdje malo. Tek melankolična, troma i disonantna "Too late" u kojoj je bubnjar Mathys Dubios komotno mogao dati Didier Bréardu da programira svoj sempler i kompjuter, pa da malo pauzira uz pivo ili neki francuski konjak sugerirajući ekipi da previše nalikuje Killing Joke.



Naslovna "Screamers" Ministry topotom - koračnicom jezdi monolitno 4 minute uz tri-četiri bubnjarska prelaza, a to se odradi s pola kreativne snage mada Neves zavrišti 'punom snagom', samo kuda ovako? Većina materijala je dosadno predvidljiva, neke pjesme valja čak i preskočiti jer se svode na gitarske inverzije Polaka, bas Syn-Antona je nekako bačen u pozadinu, ali se nađe i zgodnih čvorova poput "Badass sound system" s malo više gitarske kreacije i halucinogene atmosfere, pa funk "Machine" što mnogo aludira na Revolting Cocks, dakako zna se tko je kome uzeo ideje, a to sigurno nisu ovi Francuzi premda javno mnijenje može smatrati suprotno. Tu je još i tamna balada "Cosmic ryder", te završni, uobičajeni plesnjak lakšeg performansa "Heavy load" sa slavljem pokolja, kako ponekad zazvuče Duran Duran kad zažele dašak prljavštine.



Slaba izraženost emocija i stalne repeticije poput programiranog sekvencera ritam mašine s učestalim samplingom ubija draž zavodljivosti i privlačnosti na prvo slušanje. Mislio sam da će vrijeme pokazati svoje, pustio sam da album odleži nekoliko mjeseci, možda će mi bolje sjesti, ali ne. Bez obzira što hipsteri i poltroni od kritičara trabunjali, ovo je vrlo skromno, blijedo i neotporno na protok vremena. Slabašno, a očekivalo se mnogo više. Valjda nisu rekli svoje zadnje i ovako neuvjerljivo odvrištali...

Naslovi: 1.The Fall, 2.Out of mind, 3.Screamers, 4.Too late, 5.Psychedelic trip, 6.Badass sound system, 7.Machine, 8.Earthquake, 9.Crazy woman, 10.Cosmic ryder, 11.Heavy load

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 26/11/2023