Kada je 1968. Terrence Mitchell Riley ili daleko poznatiji kao Terry Riley realizirao minimalističku skladbu "In C" skladanu od 1964. za najmanje 35 glazbenika u trajanju od 42 minute, a prvi svirači su između ostalih bili Steve Reich, Jon Gibson, Pauline Oliveros, Stuart Dempster i Morton Subotnick iz komune San Francisco Tape Music Centra, javnost je ostala zapanjena neobičnim konceptom dugotrajnog ponavljanja tonova, manje-više je smatrajući najobičnijim šarlatanstvom jer je čitava partitura stala na A4 papir i nije trebala dirigenta. Pa premda je naišla na oštre kritike i negodovanja kao glazba koja unazađuje napredak, od tada je doživjela 36 zvaničnih prerada u različitim varijacijama i dužinama od po čak sat i pol, a uz ostale potpisnici varijacija su pazi sad: makedonski Fighting Windmills + Sethstat (realizirano na PMG Recordings 2018), Jeroen van Veen (2006), Ars Nova (2005), Acid Mother Temple & The Melting Paraiso U.F.O. (2002), američki proto-punkeri The Stryrenes (2000), Jon Hassel & Brian Eno (1989), a i sam Terry Riley nekoliko puta. Stvar ovog, tada novog glazbenog koncepta koji je nešto kasnije službeno priznat kao minimalizam, mada se prvom takvom skladbom smatra La Monte Youngova serija drone kompozicija nekoliko godina ranije, jest čudnovati sadržaj od 53 kratke numerirane fraze u trajanju od pola takta do čak 32 taktova, a svaka fraza se može ponoviti proizvoljan broj puta zavisno o raspoloženju glazbenika. Svaki glazbenik ima kontrolu nad frazom potičući jedan drugoga da ih sviraju u različito vrijeme premda je melodijski dio svakog dijela unaprijed određen i konstantan što jasno dokazuje elemente aleatorične glazbe. Upute za sviranje su jasne: ansambl i svirači moraju ostati unutar dvije do tri fraze udaljene jedna od druge. Moraju se svirati redom iako se neke mogu preskočiti, primjerice jedan glazbenik svira notu C u ponovljenim osminama (obično na klaviru ili melodijskim udaraljkama poput marimbe, ksilofona, vibrafona...) funkcionirajući metronomski što daje 'puls'. Također, nije postavljena duljina izvedbe: može biti sabijena u 15 minuta, no uobičajena je oko 45 minuta, čak i do spomenutih sat i pol, kao niti zacrtana količina instrumenata od početnih 11 pa sve do 124. Počinje se iz C dura u 1/7 ritmu s jakim naglaskom na srednjem E i početku F koji izranja iz niza sporih fade-in progresija prema drugim akordima metamorfozom s nekoliko višesmislenih i suptilnih promjena tonaliteta prema završnim B♭ i G uzrokujući polifone međuigre različitih uzoraka u različitim ritmičkim periodima insinuirajući i heterofonost. Mislim, glazbeno obrazovanim je ovo jasna definicija i opis, a kraće rečeno, Riley kao tadašnji hippy mladić od 30 godina je nesvjesno izmislio techno i utjecao na sve one šprance krautrocka i minimalističkih repetitativnih riffova The Velvet Underground samo s daleko dubljom i prodornijom kulisom koja se stalno izmjenjuje 'up & down', a evo i The Young Gods su se okušali u ovome poduhvatu nove reinterpretacije, biti će službeno 37. po redu. Već dugo se nisu ovako zabavljali, prisjetimo davnu obradu albuma "Play Kurt Weill" iz 1991. ili kada su napravili instrumentalni rad "Music for Artificial Clouds" (2004) potpuno iskočivši iz industriala u eksperimentalni ambijental, no ovo je nešto sasvim drugačije. Kako zvuči? Dolaskom starog i originalnog člana Cesare Pizzija iz prve postave Godsi nesmiljeno koračaju dublje u rapidni napredak. Kao prvo, ovo djelo rascjepkano na 9 uzajamno povezanih komada nazvanih "In C:, Pt. 1-9" možebitno okorijelim industrial fanovima što traže prodorne samplove, jaku elektroniku i nabijene ritmove izaziva dosadu, apatiju i monotoniju. Okey, tu ne treba biti picajzla, svatko će uzeti svoj stav ka ovome neočekivanom stilskom zaokretu koji neodoljivo insinuira na techno počevši od laganog skoro pa 10-minutnog chill-out uvodnika s hipnotičkim repeticijama tog C dura u proizvoljnim ritmikalijama i ambijentalnim gitarskim psihodeličnim dekoracijama prešavši u iznenadan opskuran obredni bubnjarski tretman Bernarda Trontina koji je izbacio činele u drugom dijelu dobivši plastičan efekt jasnog poziva na plesni podij. Note su jasne, dodaju se nadogradnjama, prvo lagane melodične disonante, pa techno maniri s uvrnutim izobličenjima, Franzova gitarska staccata u delayu, a onda se od komada do komada šara raznim varijacijama spomenutih 'up & down' fade-in/ fade-out rezonancama otprilike onako kao što techno DJ umije šarafiti potenciometre samplirajući jedan te isti zvuk samo s razlikom što to ova švicarska trojka radi analogno i uživo - puno tipkovnica u razdvojenim paralelama s dodanim činelama nalikujući i na neke spretnije dane The Chemical Brothers ("In C:, Pt. 3"), kratkim stavcima od 4 i pol minute igrajući na efekt vibrafona ("In C:, Pt. 4") i disciplinirane dinamike ponovno odvalivši na plesni podij ("In C:, Pt. 5"), da bi onaj prepoznatljivi gitarski metal sample prispio tek u 5.50 šestog stavka razmrdavši dio monotonije.



Zadnja tri stavka su tenzije techno podizačica, istina to zatjeravanje u "In C:, Pt. 7" predugo traje noseći neizvjesnost kojoj se ne može osporiti i uzbudljivost jer Trontin vješto korespondira dinamiku ritmova u sukladnim gitarskim staccato figurama koje su iste kao i u bilo kojem drugome dijelu. Igraju se jednim te istim tonovima, a Pizzi to sve objedinjava vrsno izabranim koloritom elektronike eksplodirajući u osmome dijelu kroz erupcije gitarskih disonanti, onih znanih zvukova bivšeg Al Cometa kada su neki slabiji znalci u nevjerici gledali bend 'čujem gitaru, a ne vidim gitarista'. Zadnji, deveti dio je najenergičniji i najprohodniji za nekakav, nazovimo singl s brzim tempom, drajverskim psycho tripom, pojačanim staccatima gitare i ugodnim synth varijacijama. Može da se dobro odvali ko' recimo na standardni hit "Gasoline man".



Godsi su ovom prilikom razvezali 57 odličnih minuta ne prodavši se nikakvom oportunizmu globalnog indie/dance/IDM/EDM-a i sličnih hypeova, da samo spomenem LCD Soundsystem koji je precjenjeno uzdignut i onda propao, a tražilo se neko slično trance furanje. Otvorili su slobodu kreacije slijedivši točne originalne partiture upravljajući intenzitetom zvuka kroz cikluse napajanja i isušivanja konstantnog hipnotičkog trance toka vijugajući i oscilirajući u neprekidnim metamorfozama, krugovima i atmosferama protočnog fluida od dekrešenda do krešenda, ekstatičnih i mirnih dijelova, praktički od tišine do erupcije. U svakom slučaju su čarobnjaci, ovaj puta bez vokala, ali pazite: ima ih. Franz daje emocionalni polet uzdisajima i vokalnim efektima bez izgovorenih/ otpjevanih riječi ili nekom kvazi-semantikom, a to je ono što se tiče pažljivih slušatelja dato na otkrivanje. Za sada se najavljuje mini turneja koja počinje početkom prosinca u Švicarskoj, najavljuje se i snimka čitavog ovog živog sessiona snimljenog u Ženevi 21. listopada 2021. na youtube, ono, teško je povjerovati da su ovo uspjeli odsvirati u komadu bez nadosnimavanja, a uz to, vijest je da imaju u pripremi novi autorski album za iduću 2023. godinu. Kako god, nalaze se u sjajnoj formi.

Naslovi: 1.-9. In C:, Pt. 1-9

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/09/2022