The Young Gods su od osnutka, davne 1985. stalno kršili tradicionalne rock konvencije. Već sami istoimeni debi iz 1987. je proglašen budućnošću pop glazbe koja se danas čini da je u sumraku sveopćeg potopa idola, mada tada još nije bilo jasno što oni rade. Dok se crna, uglavnom američka hip-hop ekipa hvalisala sempliranjem s dva gramafona i jednim mikrofonom, ovi hrabri Švicarci su potegnuli još radikalniji minimalistički potez: sa živim bubnjarem, pjevačem i klavijaturistom koji je istovremeno i semplirao zvukove, zamjenili su kompletan rock bend. Iako kod sempliranja ama baš svakog tona kojeg ponovno ispušta klavijaturist, povratnik prvobitni originalni član Cesare Pizzi (kasnije, jako dugo Al Comet) nikad nije pronađen izvor, ono što nekoć reče Alex Paterson (The Orb) 'ako ti otkrijem, morati ću te ubiti', taj sistem skladanja je najbolje uprizoren kod albuma David Sylviana "Brilliant Trees" (1984) u jednom zanimljivom dokumentarcu kojeg sam otkrio tek nedavno. Riječ je o produkcijskoj sofisticiranosti koju je majstorirao danas pokojni genije Holger Czukay, pa ako se kome oće to pogledati u trajanju od 40 minuta, ovdje je kompletan dokument stvaranja. Najzanimljivije jest da je Jon Hassell svirao trubu, a Czukay ju je producirao kao da sviraju crkvene orgulje. I ne treba zaboraviti da je taj album dosegao UK no. 4 što je bila kruna Sylvianove karijere unatoč slavnom bendu Japan čiji je krajni doseg bio album "Tin Drum" (1982, UK no. 12) i hit-singl skinut s njega "Ghosts" (UK no. 5).

David Sylvian Berlin sessions 1983:



Vratimo se na Godse: u protekle 4 decenije su se pojavljivali i nestajali na duže vrijeme, impulzivno lutali sa sporadičnim konstrukcijama eksperimentirajući s akustikom, ambijentima, remiksevima, a bome i onom neočekivanom instrumentalnom reinterpretacijom "Play Terry Riley in C" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31761 (2022) koja uistinu nije za svakoga, ovdje su se vratili na prepoznatljiv, plesni industrial nakićen obilatom electro psihodelijom i snažnim gitarskim udarcima frontmena Franza Treichlera koji sve bolje i bolje barata gitarom.

Full album:



Kod benda je čitavo vrijeme neprikosnovena hladna, pa i ohola logika temeljnih vrijednosti rocka kao medija artističke komunikacije: onu površnu žanrovsku oznaku 'industrial' su redovito pretvarali u napad na slušne pejzaže, a ne na manipulaciju žesticom (kao Ministry, Treponem Pal ili Pain), pa su tako ovdje upravo naslovnu temu "Appear disappear" napenalili na nevjerojatno kratke, nepune 3 minute, kompresirajući pjesme da ne prelaze dulje od 4-5 minuta, ali ima i jedna od skoro 7 minuta (vrlo aktualna, ratna "Shine that drone"). Elem u ovoj naslovnači Frantz se referira na Che Guevaru 'provodim vrijeme u mozgu čudovišta', revolucionarnu frazu što prikazuje Švicarsku, hladnu i nezainteresiranu zemlju za bilo kakav europski suživot, a pogotovo konflikt s ostatkom svijeta prikazivajući pakao na Zemlji. Dok je njima dobro i ugodno, čitava planeta se raspada, ali oni su svijesni da to ne može tako trajati. Čini se, iz pjesme u pjesmu da su The Young Gods više nego angažirani iz vlastite komocije najudobnije države na svijetu, nije im svejedno da oni imaju možda i previše luksuza, a ostatak svijeta grca u ratovima, siromaštvu i problemima. Logično tome, neka božanstva poput ljepotana Apolona su zamjenili Dionisom i ponekim snažnim headbanger riffovima u "Systemized" kretavši se kroz onaj ciklus aktivnog socio-političkog angažmana. Mnogo puta sam bend doživljavao da bi ovako The Doors mogli/ trebali zvučati u 21. stoljeću.



Jedna od najinteresantnijih stvari, koliko god da volim i redovito pratim The Young Gods, tek sam primjetio nedavno, baš kod spomenutog "Play Terry Riley in C" albuma: glavni lik je ustvari bubnjar Bernard Trontin koji se ama baš nikad nije ispoljavao, uvijek je bio samozatajan i smiren, nemam pojma da li je ikad uopće dao neki interview, ali je vraški organizator ove glazbe. Bez njega, ovaj bend ne bi bio to što jeste jer lupa kronometarske ritmove i tempove nalik ritam mašini i daje potpuni smisao kompozicijama. Noiserski industrial psihodelik "Blue me away" je nakićen Trontinovim udarcima, "Hey amour" u umjerenom tempu na francuskom evocira prokletu revoluciju koja se stalno dešava, u njihovom slučaju, od raspada komunizma naovamo, a oni to manje-više stalno prate. Enigmatična "Blackwater" je još jedna odlična The Doors/ Happy Mondays acid-rock pjesma u 21. stoljeću s punim bubnjarskim ulogom, ma sa čime bi ovo usporedio? Uzmimo onaj čuveni instrumental "Theme for the great cities" Simple Minds, a ovdje ima i vokal, te agresivan šus uz daleko bolji performans. Ono što je uobičajeno za njih su povremene laganice - "Tu en ami du temps" naravno nije samo trip-hop šansona; govori o protoku vrermena trijumfalnog kaosa gdje nema pobjednika, a atmosfera kroz čitav album prikazuje otpor ka moćnim silama današnje osovine inkorporirajući politički pamflet.

Valja zamijetiti još jedan komad na francuskom "Mes yeux de tous" u acid-house maniru s pričom u okruženju divljih zvijeri kojima se paganski posvećuje molitva prije odlaska u lov, a samo ratovanje u spomenutoj "Shine that drone" s eksplicitnijim pristupom i zlobnim konotacijama, te klaustrofobijom koju pokazuje zapanjujuća završna tema "Off the radar". Sve ovo, sjajno producirano da osvaja na prvo slušanje, dakako ako ste ljubitelj ovakvog industriala koji prezire striktnu žanrovsku segregaciju, ima bogatu i raskošno dizajniranu figuru u tančine. Niti jednu pjesmu nisu napravili da ima podudarnosti, već svaka ima svoj fokus, vrhunac i briljantan aranžman u jasnom konceptu galopirajućeg svijeta koji izmiče samokontroli. Osim toga, rijetko je koji njihov album bio ovoliko prožet ratovima, masovnim nadzorima i intimnim psihološkim dramama istovemeno poštivajući vlastitu povijest i kulturu. Nakon onog atmosferičnog psycho-rocka prije korone, "Data Mirage Tangram" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28977 (2019), otišli su u gerilu, otpor, svjetske probleme i ljudske, zbunjene stavove gdje se ne nazire tko koga gazi, a kako je Franzu umrla supruga Heleen 2023., svaki stih i insinuacija na ljubav, posveta su nepredvidljivim životnim tokovima s mnogo prevrtanja i oscilacija emocija. Kaos pleše kada su muškarac i žena ujedinjeni.

Samo se valja nadati da ovaj sjajan album neće biti još jedna stanica na kojoj se dugo čeka na novi rad, sada već The Old Godsa.

Naslovi: 1.Appear disappear, 2.Systemized, 3.Blue me away, 4.Hey amour, 5.Blackwater, 6.Tu en ami de temps, 7.Intertidal, 8.Mes yeux de tous, 9.Shine that drone, 10.Off the radar

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 20/06/2025

PS: P.s. ako skidate album s turbobit, prvih 5 pjesama su OK, ali netko je namjerno postavio da ostali dio ima puno grešaka/ skokova i neprimjerenih škripova.