Francuski industrial-metal bend Treponem Pal iz Pariza zaslužuje posebno mjesto u povijesti ovog žanra. Premda nisu prvi koji su skrojili definiciju spajanja thrash-metala, hardcorea, elektronike, industriala, gothica i no-wavea, sredinom 80-ih kada su počeli s radom, bili su među pionirima koji su nes(p)retnim sticajem okolnosti potisnuti na marginu kada je cijeli žanr procvao u 90-im zahvaljujući uspjesima Ministry, Nine Inch Nails, Nailbomb, Filter, Fear Factory, Rammstein, Rob Zombie, White Zombie, Marilyn Manson, Static-X... Neuspješno su se trsili mada su imali snažne etikete (Roadrunner i Polygram), jednom su čak nastupili i kod nas prije rata, no nakon četvrtog, technom i dubovima nadahnutog albuma "Higher" (1997) odlučili su staviti 'ključ u bravu'. Danas je interesantno promotriti da im je prvi album "Treponem Pal" (1989) producirao Franz Treichler, frontmen The Young Gods, te da je kroz bend prodefiliralo nekoliko značajnih glazbenika i producenata poput Michael Bassina (Ministry), Roli Mosimanna (Swans, Wiseblood), Ted Parsonsa (Swans, Prong, Godflesh), Sasche Konietzkog (KMFDM) ili Paul Ravena (Killing Joke, Ministry, Prong) koji je nesretno preminuo na švicarsko-francuskoj granici od srčanog udara upravo za vrijeme snimanja povratničkog albuma "Weird Machine" (2008), prvog nakon 9 godina pauze.

Pojam The Young Gods znači kvalitetu i postojanost, a tako bi otprilike trebalo biti i sa Treponem Pal, čije ime je izvedenica iz latinskog 'treponema pallidium', bakterije koja uzrokuje, na svu sreću, gotovo istrebljeni sifilis. Oba benda imaju mnogo toga zajedničkog: vokal Marco Nevesa ima vrlo sličnu karizmu i boju Franza, glazbeno vole eksperimentirati, imaju elektronskih i psihodeličnih referenci, a jedina razlika između bendova je u tome što ovi Francuzi konstantno imaju klasičnu postavu (gitara, bas, bubnjevi, elektronika), te što su više industrial-metal nego li electro-industrial što je slučaj sa The Young Gods. Oba benda su s obje noge u rocku i umjerenim, uglavnom plesnim tempovima, te nose onaj najvitalniji dio cijelog žanra na europskom kontinentu koji ih tek u nekim pojedinostima odvaja od Killing Joke. Godsi su jednom i komercijalno uspjeli s albumom "T.V.Sky" (1992), a Treponem Pal nikad. Ovo je sasvim dovoljno za upoznavanje sa Treponem Pal, mada bi se o njima u dogledno vrijeme mogla napraviti i opsežnija disertacija, no kako je ovdje riječ o njihovom drugom povratničkom albumu koji je, nažalost, prošao neprimijećeno, sumnjam da će se u dogledno vrijeme obratiti pažnja na njegove kvalitete. Zašto?

Ovakva glazba je stvar prošlosti temeljene na post-punku, new-waveu i pionirskim danima ranog industriala i no-wavea. Danas industrial-metal bendovi idu na šus i gruvačinu da puca po bubnjićima, frontmeni urliču i vrište do iznemoglosti, a na koncerte se nose zaštitni ćepići za uha od kojih se, uzgred rečeno i ne čuje bogzna šta. S druge pak strane, današnja produkcija je fenomenalna, no one 'dobre' kompozicije 'pojede' pretovarena buka sirove energije, tekstovi koji su nekad izazivali negodovanje i zgražanje danas su zamijenjeni bijesom i niskim strastima, a izuzeci se mogu pobrojati na prste. Sa znatno decibela manje barataju ovi Francuzi kojima ipak taj 'šus i druk', te manijakalno šamaranje silovanom lirikom nisu osnovni prioritet; oni rade pjesme koje su stilski uravnotežene i ne bauljaju sa hoću-neću strategijom i nekakvim kompromisima. To jest, s današnjeg aspekta, mlađoj publici njihov stil djeluje retro i oldschool, bez agresije i prgavosti, a i sam pogled na nekad vitalnog, vitkog i seksipilnog, a danas ćelavog, odebljalog i tromog Nevesa ne može im nikako pospješiti utiske. A tu je sad i promoterska taktika izdavača koji pokušava izvući iz ovog albuma što se može bacajući udicu sloganom da ovaj novi rad kombinira elemente Rammstein i The Cure. Tja, to baš i nije potrebno...

Kako god, "Survival Sounds" čvrsto drži osnovna načela koja je bend kovao tokom dvije i pol decenije karijere: teški, umjereni i tromiji ritmovi bez blastbeatova, naglašena Polakova gitara s jednostavnim riffovima i kraćim 'catchy' solažama, obilje elektronike i samplova Didier Bredarda, te klasično izgrađeni aranžmani koji prate Nevesove stihove (kitica-refren-kitica) o sublimiranju/ transformaciji/ i prilagodbi čovjeka kroz današnje pomahnitalo društvo. Ima tu zanimljivih viđenja i aspekata užurbanog života, konzumerizma, slavljenja trgovačkih maraka, održavanju ratnih frontova pod krilaticom očuvanja demokracije i mira kao idealnog paravana za pljačke, malo morbidnjaštva, te nekih čisto specifičnih poziva na unutarnju konfrontaciju bez potrebe za aktivizmom, socio-političkim i inim angažmanom.

Čim starta uvodna, a ujedno i naslovna "Survival sounds" prve asocijacije su The Young Gods s naglašenom gitarom i teškim 1/1 ritmom. Kroz pjesmu se slavi opstanak benda na sceni koji je preživio u mraku gledajući uspon, pad i nestanak cijelog niza velikih i slavnih imena. Dalje se radnja odvija sa bombastičnim plesnim ritmičkim rafalima koje TYG i Treponem Pal uzajamno koriste (pjesme "One way trip down", "Hard on"), pa kompozicije sa gitarski jačim heavy riffovima ("Paranoia cinema"), tromi tempovi ("Runaway far away", "Subliminal life" sa auto-tune vokalima, "Let's take a ride")... Sa "Riot dance" vraćaju se na plesne EBM ritmove i elektroniku kakvu su prakticirali radeći sa Konietzkim (KMFDM), a jedine pjesme koje bi po marketinškoj logici izdavača imale ponešto sa The Cure, ali samo u glazbenom pogledu su "Evil is calling" i najtromija "Lowman blues" koje se tek po psihodeličnom post-punk/proto-doom maniru može staviti u neki zajednički fah.



Album završava uz jedan veoma pijani 'odmetnički' valcer "Drunk waltz", naravno o mamurluku i drugu EBM stvarčinu "Love the life we live" koja ima vrlo dobre potencijale za dance podije kada su u igri sukladni hitovi Nine Inch Nails, TYG, Gary Numana, Nitzer Ebb, Killing Joke i slične kompanije.

Stari fanovi benda nipošto neće biti razočarani ovim radom na kome sve štima i na kome je sve na svome mjestu. Prizemljen je, ne vrluda i ne iskače iz utabanog kolosjeka teške mašinerije koja i dalje revno kombinira elektroniku i analogni stari šmek tromog thrasha. Može se osjetiti i onog prepoznatljivog okusa 90-ih, te se sve čini kako su definitivno 'stali na loptu' i ne zanimaju ih više nikakve inovacije, istraživanja i trendovi (barem cyber, dubstep ili neka 'core' inačica) čime teško da mogu priskrbiti nove fanove.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/01/2013