Malo nestvarno se doima činjenica da su The Armed dospjeli među najprodavanije albume u Britaniji. Em su Ameri, em su agresivni post-hardcore/ noise-rock, em s kurentnim trendovima nemaju baš mnogo zajedničkog, čak niti s razvikanim metalcore/ trap inačicama uglavnom insinuirano namještenih glumatajuće patetičnih teen-boy glasića, em su zvrkasto neozbiljan paradoks od benda i tako još svašta u njihovom izvitoperenom kameleonskom pristupu. U prvom tjednu po izlasku nekoliko dana je ovaj album bio među 10 najprodavanijih po dnevnom mjerilu, a onda službeno pozicioniran tek na UK no. 56 i Independent Breakers no. 14 što je ogroman uspjeh s obzirom za žanr koji takve uspjehe pamti samo u slučajevima Sonic Youth, Pixies, Fugazi, Asking Alexandria, A Day To Remember i Bury Tomorrow. Ajde u jednom trenutku i Butthole Surfers, At The Drive-In i još ponekog vrlo rijetkog imena unazad 30-tak, 35 sezona. Ispada da je noise i post-hardcore odjednom postao popularan. Ma nije. Samo je splet okolnosti upornog, tvrdoglavog truda proizašlog iz utjecaja Converge i produkcije Kurt Baloua na prethodnim albumima, te strategijom diskografske kuće koja je pa valjda svakome koji je nešto prčkao i čačkao po zvaničnom webu benda (+ bandcamp i facebook) slao sve moguće obavijesti zatrpavajući e-mailove, messengere i ostale kontakt platforme do prezasićenosti da je ljudima jednostavno postalo zlo od svih tih poruka. I upecaše tako impozantan krug štovatelja izašavši iz margine dojučerašnjih anonimusa koje je pratila tek šačica underground audijencije. Ne zaboravimo da ih je prvi put u Europi plasirao francuski Throatruiner Records 2018. orijentiran isključivo na black, noise i 'core' i do tada se praktički ništa nije znalo o njima. A tu je dakako i ona vitalna stvar preobražaja u daleko komercijalniji materijal u galopirajući oganj furioznog tajfuna sa šarmantnim, ali i naoko bezobzirnim isijavanjem glu(m)pave energije koja je od albuma do albuma neprestano imala (ne)shvatljive metamorfoze, recimo tamo od kaotičnog mathcorea "Only Love" (2018) preko vesele post-hardcore/ noise-rock electro norijade "Ultrapop" u vrijeme najvećeg COVID-19 lockdowna 2021., te sumanuto šašavih, infantilnih, bizarnih i otkačenih koncerata na granicama cirkusarije iz teretane, sportske ekscesne komedije i alternativnog rock nereda. Za ovaj album su izjavili da im je osnovni cilj postati 'najbolji i najveći rock bend 21. stoljeća'. I sad, uh-huh, što s ovakvom pretencioznom furkom? Marketinški smiješno poput Iggy Popa, eksplozivno nestašno nalik na poteze ranih albuma JSBE i The Strokes 'spasitelja rocka', u svakom slučaju paradoksno do statusa lukavo pronicljive propagandne prevare jer ovdje, dođavola, mora biti i nečeg ozbiljnog u ovako šašavo postavljenoj igri. Pa čak i tako nekako počinje s uvodnikom "Sport of measure" u kome frontmen Tony Wolski pjeva 'clean' u melodičnim arijama koje se, vidi vraga, održavaju kontinuirano tijekom čitavog albuma u žestoko napenalenom rocku što ima sve manje kaotičnih, pa i noise elemenata, a sve više indie-rocka što dobrano zamiriše u "Clone" ko' da je ispao s prvih radova Placebo. Uočava se daleko mekši fokus standardne postave, ovdje su i dalje prisutne i gitare i živi bubnjevi, obavezni synthovi, poneke math/ noise fragmentacije s malo ludila i kreštanja, a za ovakav osvježeni krajobraz zaslužna je i promjena producenta: čak su četvorica - Ben Chisholm, Justin Meldal-Johnsen, Troy Van Leeuween, te sam Wolski. Neki od navedenih su radili s QOTSA, Poppy, Paramore, Nine Inch Nails, M83 i Beckom, pa su zato ovakvi 'pop' simptomi s opravdanim konfiguracijama.



Ima potvrđena priča da su prije izdavanja ovog albuma 2. kolovoza svirali na kućnom nastupu u Detroitu prije nego što su krenuli na turneju 'The End is Nero' s Queens of the Stone Age i Phantogram. Stotine prijatelja pohrlilo je u 123 godine staru kuću u četvrti Boston Edison u njihovom Detroitu. Kako više ljudi nije moglo stati unutra, ispunili su trijemove i ulazili kroz prozore. Termometar je pokazivao 105 stupnjeva Fahrenheita (40 °C) prije nego što su otišli u stražnji dio dnevne sobe koja je bila "pozornica". Već nakon polovice prve pjesme došlo je do višestrukog nestanka struje. Oprema se kuhala. Možda je tek 20% instrumenata radilo u bilo kojem trenutku nakon prve minute seta. Bilo je potrebno 5 minuta za hlađenje aparature između svake pjesme od 2 minute. I svi i sve je bilo skroz vlažno, natopljeno znojem. Trebala im je gomila nove opreme preko noći prvih nekoliko večeri kada su se otisnuli na turneju jer im je glavnina njihove aparature pregorijela (Fender + Hiwatt su ih spasili). Sami kažu da im je to bio vjerojatno najbolji nastup koji su ikada svirali i apsolutna destilacija onoga što im ovaj projekt znači. Apsolutno neukrotivi napor zajednice DIY i najintenzivniji, ekstremni prikazi ljubavi koji se mogu zamisliti. Uspjeli su (tvrde: 'mislimo da smo uspješni') uhvatiti duh te lude noći i pretvoriti ga u glazbeni video za tromi, vriskavi polu-industrial singl "Modern vanity" s Oasis melodičnošću, vokalnim disonantama i dostatnom dinamikom koja im jako puno znači jer je dokument nečega što je bilo stvarno čarobno. Tako stoji u njihovom press materijalu.





Uz to, singlovi "Sport of form" (zgodan luzerski stih 'zna li te itko/ mari li tko za tebe?' + pripadajući video s neobrijanim Iggy Popom u ovom trenutku ima 117.000 pregleda) i "Everything's glitter" vješto kanaliziraju noise u postmodernistički electro filter, ali s jasnim stiskom na bremzu ostavljajući pomalo predvidljiv 'pop' dojam kojim se odvajaju od neukrotivog kaosa, otkačene iteracije i one graciozne magije prethodnih radova, a lirika kroz čitav album funkcionira mlitavo, neuvjerljivo i mlohavo. Od 12 pjesama jedva da se mogu sažeti 4 koje nisu dosadne i suzdržane, katarzične i osunčane prirodnim ludilom. Osjeća se da su se poslužili etičkim emo trikom prividne stidljivosti pretjerane težnje za 'pročišćenjem' od napetosti, anksioznosti i potrage za nekakvim fetišiziranim reinvencijama koje su prilično kvrgave u lažnom pozitivizmu zaobišavši one režave glasne i vriskave bijesne cure. Trasirana je 'blah' produkcija na 3-4 završne pjesme: "Vatican under construction" pokušava se dodvoriti namjernom izmjenom post-punk/ dance-rock praznine i electro-industrial buke, još jedan singl, "Liar 2" ima hipsterski potentan, zavodljiv dance-rock ritam, ali nema nikakvog efekta izuzev čiste pop figure za radio eter i DJ-e (veselite se DJ-i, ovo je novi adut!), dok su akustična "In heaven" i klavirska balada s iščašenim ritmičkim d'n'b/ funk izbojima "Public grieving" blagi uroni u osvijetljeni acid-jazz kozmičkih synth nijansa koje su tu tek samo krivulje u sve više isprogramiranoj, a sve manje prirodnoj aromi nadaleko odskakajući od prepoznatljivosti osnovnog zvuka i stila kao da su neka dopuna Bowievog "Blackstar" remek-djela.



"Perfect Saviours" bi po težnjama i prohtjevima trebao biti najbolji i najznačajniji rock album svih vremena ako se puca na epitet najboljeg i najvećeg benda na svijetu, no mene ovaj puta nisu uvjerili u to. S ranijim radovima su se približili sredini prve lige post-hardcore/ noise-rocka, ajde nemaju niti osobito jaku konkurenciju momentalno, pa s tog aspekta imaju određeni rejting u žanru, ali možda sam i prestrog za njihove šale i rock ludorije u kojima manjka neki adekvatan socio-politički angažman koji je, primjerice, daleko naglašeniji u vrlo sličnom zajebantsko-komičnom i provokativnom, našem zvjezdanom Let 3 koji su spram The Armed uistinu najbliže pridjevima 'najbolji' i 'najveći'. A bend koji to želi biti treba imati i odlike izvrsnosti u svim pogledima. Mnogo toga ovdje manjka.

Naslovi: 1.Sport of measure, 2.FKA world, 3.Clone, 4.Modern vanity, 5.Everything's glitter, 6.Burned mind, 7.Sport of form, 8.Patient mind, 9.Vatican under construction, 10.Liar 2, 11.In heaven, 12.Public grieving

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 13/09/2023