Dva bubnjara (Ben Koller iz Converge i Urian Hackney iz Rough Francis), 4 gitarista (Chris Slorach iz Metz-a je navodno punopravni član), po jedan klavijaturist i basist, te Cara Drolshagen na solo vokalima, uz još 5 vokalista (svi iz sviračke postave), a ne treba smetnuti s uma niti gostovanje Marka Lanegana u završnoj "The music becomes a skull", te još nekih desetak pridruženih muzičara, među kojima je, dakako i producent Kurt Balou (Converge, također), obimno su zagrizli u ovaj četvrti službeni album benda koji je više od decenije prava zbrkana enigma jer neprekidno sakriva originalni identitet. Običava ih se zvati glazbenim kolektivom jer ne funkcioniraju kao standardni bend, ali zato opako sviraju moćan miks post-hardcorea i noise-rocka, no vole se zaputiti i u elektroniku kao u uvodnoj, a ujedno i naslovnoj temi "Ultrapop" koja bi na samom početku znatno zavarala da je pred nama neki dubstep indie-pop/ synth-wave/ industrial.



Pokušavati odgonetati tko je šta svirao i odsvirao na ovih nešto manje od 40 minuta prava je intriga za privatnog detektiva koji bi si čist komotno mogao razbijati glavu da li su dobošari možda ponegdje koristili programirane ritmove, oli su gitaristi štekali pojačala preko synthova, tko je gdje vrištao i pjevao, tko su autori tekstova, što sve predstavljaju iskrene duhovitosti nemoralne milosti, čađava mokraća, umjetnički sjaj holografske mase kada nema više proroka ("Ultrapop"), babilonska kula što tone u pijesak sa sangviničnim vrećama kapitalističkih govana kada je potrebno mijenjati brave jer je čitava budućnost obična destrukcija (singl "All futures"), lopovluk je postao najviša umjetnost ("Masunaga Vapors"), pa valja biti ovisnik na trijezno ("A life so wonderful"), diskutirati sa pseudo-sofisticiranim pjesnikom, laureatom bijelog spasitelja što se hvata za kalašnjikov smatrajući da je to dovoljno 'cool' zajedno s pornićima radničke klase dovoljno uzbudljivim da ne bi bilo dosadno ("An iteration").



Ne treba biti previše pametan kako bi se shvatilo da je riječ o apstraktnom konceptu s nejasnim fakcijama/ fikcijama namjerno izbjegavajući transparentne poetske standarde s imaginacijom ka nekontroliranim pravilima, pohlepu, digitalne zvrkarije, tehnološke frustracije koje su demokratizirale prethodno subverzivni stil kolektiva neprestano spremnog za neku novu ulogu 'glumca' u stvarnom životu i identifikaciji s njime unutar kompletne ekipe za koju se tvrdi da ih momentalno imao osmero ili devetero. Postoji neformalna pozadina albuma da je netko donio tvrdo uvezeni spis od nekih 100-tinjak stranica, sad, da li su to bili sudski aktovi, sumiranje kredita preko leasinga ili scenariji za podrumske predstave, bilo kako i bilo što, uspjeli su u hardcore naumu da oiviče supkulturni trade-mark dosegnuvši nove paradokse vezane na impulzivnu kritiku bez antagonističkog osjećaja sporih katarza stvarajući napetost u socijalnom iščekivanju prestanka života u pandemiji kada se više ne zna gdje postoji neko slobodno mjesto za trenutak predaha i osvježenje ljudskih performativnih instinkta.



Sve je jasno, zar ne?

Naslovi: 1.Ultrapop, 2.All futures, 3.Masunaga Vapors, 4.A life so wonderful, 5.An iteration, 6.Big shell, 7.Average death, 8.Faith in medication, 9.Where man knows want, 10.Real folk blues, 11.Bad selection, 12.The music becomes a skull (feat. Mark Lanegan)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/06/2021