Od meni ponajboljeg, drugog albuma "Scatterbrain" (2010) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=10047 prošlo je čak 13 godina. Bend se iz Aberdeena preselio u Brighton, od nekoć koliko-toliko inovantnih mlađahnih Škota je postao dio velike engleske plemenske indie-rock/ pop karoserije koja samo čeka neke izlete poput InMusic i sličnih festivala gdje bi engleski promoteri mogli utrpati svoje bendove bez obzira na kvalitetu koja uopće nije bitna, ali važno je da ide posao. Taj drugi album je imao sjajne reference noise, alternativnog rocka, post-hardcorea, uostalom, jedni od uzora su im bili Pixies i Radiohead, a tu je stalno čučala de-kompozicijska sjena Sonic Youth i Pavement, no to valja zaboraviti jer ova ekipa očito nije razmišljala o svojoj budućnosti, nego o trenutku. Na stranu što ih britanski kritičari i dalje smatraju nekakvim 'undergroundom', ovaj peti album je pronicljivo uronjen u kurentne stilove što znači - glumatajući pop-punk, malo doze trap-rapa, britbilly dodvoravanja onima koji niti punk, niti rap, niti bilo kakav konzekventni rock styling nikada nisu niti probali, a niti živjeli u njemu, što ne znači da je nekomunikativan spram kompletne r'n'r zajednice. Došlo je novo doba ako želiš kao rocker i punker, pogotovo hardcoreaš isplivati. Moraš glumiti i svoju glumu pretvoriti u stvarnost da ljudi u to povjeruju, a to je prilično teško, bez obzira ako pofarbaš kosu i radiš kojekakve grimase što dugogodišnji fanovi prepoznavaju kao eklekticizam energije, sad, kako će tko to prihvatiti, pitanje je. Samo usput, prošli album "Hold On to Your Heart" (2018) im je po prvi puta pokucao UK top-40 zauzevši počasno 40. mjesto, pa valjda im je konačno krenulo u tom pohodu na osvajanje neke nove audijencije...



U kombinaciji s elektronskim elementima bez imalo starih stilizacija, izuzev što je još tu i tamo ostala doza snažnih praskova, 12 pjesama šara od minijaturnih izleta "GIMME" i "Ache" od svega točno 100 sekundi (u ovoj drugoj im gostuje Murray Macleodov frend s faksa - frontmen Architects - Sam Carter), preko electro-punka "Car crash culture" nalik na Billy Idola iz 80-ih, potom upadica u r'n'b figuru "Jelaousy", prijatno umjerenog dance-rocka "Lovesick" i "Lust in traslation" sve do rollercoasterovske poante albuma koja prenosi tinejdžersku zaigranost 'kako se naučiti živjeti i otpustiti', odnosno biti prihvaćen i prihvatiti zakonitosti okoline.



Oni to pred desetak godina nisu tako proživljavali različita emotivna stanja u neobičnim životnim zapletima i raspletima, sada su odrasli, zreli momci što mogu vikati na kojekakve internetske tjeskobe bacajući i razbijajući mobitele prisjetivši se jednostavnijih vremena kroz poneku introspekciju poput "Drag me out" i akustičnu baladu "Everything I cannot live without" ili pun pogodak s laganicom "My friends forever" s podosta arome starog Commodores evergreena "I'm easy".



Začinili su učinkovitost stila koji je nekoć bio prava alternativa konvertiravši ga u okvire pop pjesama pomalo i zavaravajući da su sada dragi i staloženi momci kojima su kompromisi i nedoumice još uvijek bezumne igrarije adolescencije i odrastanja s određenom dozom punkerske oštrine. Okey, imaju nekoliko potencijalnih himni za široki auditorij, pa ako im upali, malo tko će više obraćati pažnju na reference od prije desetak i više godina, samo, tja, baš mi nije poznato kako prolaze van Britanije i Irske, recimo kada poput također nekadašnjih velikih nada The View dođu do neke udaljenije destinacije i u Malom pogonu zagrebačke Tvornice naiđu na šačicu posjetitelja. Tada im hvalospjevi britanske kritike ama baš ništa ne pomažu...

Naslovi: 1.GIMME, 2.Car crash culture, 3.Jelaousy, 4.Ache (feat. Sam Carter), 5.Drag me out, 6.Everything I cannot live without, 7.Lovesick, 8.Inhale (her), 9.Lust in translation, 10. Blame, 11.My friends forever, 12.It ain't easy

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 27/08/2023