home > mjuzik > All Our Gods Have Abandoned Us

kontakt | search |

ARCHITECTS: All Our Gods Have Abandoned Us (Epitaph/ UNFD/ New Damage, 2016)

Vau, majko mila kako ovaj album počinje energično s uvodnom "Nihilist" da sam taman pomislio kako su se braća Dan i Tom Searle vratila na staru abrazivno-manijakalnu strukturu, ali malo sutra...
[  ]


Tijek glazbe se iz pjesme u pjesmu sve više i više razvodnjava, te su po običaju odmah nakon ovog kratkog, ali nevjerojatno kaloričnog šamara odlučili isporučiti sva 4 singla "Phantom fear", "Downfall", "Gone with the wind" i "A match made in heaven" tek rascjepkanih s dvije pjesme "Deathwish" i "The empty hourglass". Istina jest da su im mladi kritičari, mahom fanovi odmah u startu, valjda nakon prvog preslušavanja podarili enormno visoke ocijene (čak i 10/10) kuneći se da je ovo vrhunac metalcorea koji je u njihovoj domovini dosegao UK no.15 (za razliku od USA no.109), te činjenica druga da je ovo kudikamo fleksibilnije od onih presmiješnih bendova poput Pierce The Veil, pretenciozno komercijalno isfuranih Parkway Drive ili, majko mila, zadnjeg unplugged albuma Sleeping With Sirens s očajno patetičnim boybend vokalčićima, ali da je "All Our Gods Have Abandoned Us" nešto zaista posebno u žanru, s time se nikako ne bih složio osvrnuvši se na staru etiku žanra od prije desetak-petnaestak godina kada nikome uistinu nije padalo na pamet da kombinira ovoliko tehnologije i studijskih caki u svrhu zataškavanja svirački vrlo plitke kompetencije. Zna se što je metalcore. Metal-hardcore. Tako je barem bilo u početku 21. stoljeća, međutim žanr je dobio sofisticirane metode zahvaljujući neočekivanoj popularnosti uglavnom među tinejdžerima na što je odmah reagirala show-biz industrija osmišljenim imageom istetoviranih klinaca-ljepotana, nerijetko i našminkanih, uredno podšišanih kao sušta suprotnost dugokosoj metal armadi, taman za kibiciranje curica i potencijalne klijentele uglavnom u ženskom rodu. Ako ste kojim slučajem preslušali spomenuti unplugged Sleeping With Sirens (ajme naziva "Live And Unplugged", 2016.), vjerojatno ste primjetili da se iz publike samo čuju glasovi tinejdžerki. A bendove koje vole cure, možda ne vole momci, no rado dolaze na koncerte jer će uvijek pronaći svojeg komada...



Slušati Architects i biti njihov fan je vrlo šik. Stvorio se veliki hype oko njih, tekstovi im se tumače s gordim metaforama o ovome pokvarenome svijetu da su nas svi naši bogovi napustili, da više ne postoji relevantna religija osim novca, da je jedini izlaz u izolaciji i potištenosti... ma tipična hipsterska furka koja odmah udara u glavu s tim fantastičnim otvaračem "Nihilist" u kome frontmen Sam Carter vrišti 'našao sam Boga stiščući žilet/ rekao je 'pogledajte kakav su jebeni nered napravili/ oni bi trgovali našim srcima da su od zlata/ ali oni su samo isprazne duše koje se prodaju'. A na kraju albuma s 8 minuta dugačkim komadom "Memento mori" daje citat britanskog filozofa Alan Wattsa: 'ne morate se pokušavati objesiti/ to ne može biti spasenje/ budite svijesni smrti', odnosno, ona će sama doći. Tja, šta to sve klincima uopće znači?



Mladi su, perspektivni, još uvijek nezaraženi socio-političkim demagogijama laži, ali imaju govornike generacije koji im daju neizbježne savjete o stilu ponašanja, razmišljanja i svjetonazora, a tu se, bome ne može mnogo utjecati jer je njihova glazba zavodljivo kreirana s mnogo lomova, breakova, namjernih kvarova i obrascima preplavljenim elektronikom i klavijaturama tako da gitarist Adam Christianson ovdje i nema mnogo slobodnog prostora već da ponizno prati ritam sekciju i udara kratke djent riffove po želji šefa Toma Searlea koji svojim klavijaturama, gitarom i lirikom osmišljava cijeli koncept usmjeren isključivo na komercijalni efekt biznisa protiv kojega zbori teške riječi. Ma daj. To prolazi samo kod klinaca koji još uvijek nemaju pojma čija ih ruka hrani.




Architects su iskoristili najpogodnije vrijeme za kataliziranje patničkih pjesama o apokaliptičnom svijetu, posezanjima u religijske paradigme, težine stvarnosti koja hoda po tankom ledu u potrazi za rajem svijesni da su izgubili živce i zaslužili pakao ne očekivajući odgovore od svojih bogova koji su ih napustili. Svi bi htjeli lagodno živjeti, a upravo s ovakvim stavom u lirskom i glazbenom pogledu ovim Englezima iz Brightona se smiješi dalekometni učinak na račun lukavog ulagivanja publici. Tu im se zaista mora skinuti kapa kako umiju manipulirati jednodimenzionalnim sferama okretajući cijeli smisao u ponor ništavila eklektički šarajajući sa svim dobro poznatim štosevima Linkin Park.

Naslovi: 1.Nihilist, 2.Deathwish, 3.Phantom fear, 4.Downfall, 5.Gone with the wind, 6.The empty hourglass, 7.A match made in heaven, 8.Gravity, 9.All love is lost, 10.From the wilderness, 11.Memento mori

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 09/07/2016

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega

MORE BLACK THEN GOD & MORS MEA: Duh znatiželje, daleko od iznenada, budući da ne znam kada sam bila bez njega (2019)

| 18/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Dead Lotus

MERZBOW: Dead Lotus (2019)

| 05/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Na vrućem krovu

MARINADA: Na vrućem krovu (2019)

| 30/07/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: All Our Gods Have Abandoned Us

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*